Pogledao sam prošlog tjedna na YouTubeu nekoliko relativno svježih intervjua s dobrim starim Johnom Cleeseom (i on je relativno svjež, 83 su mu tek) u povodu njegove, zasad, posljednje knjige. Ono što me nakon gledanja prvog videa navuklo da tražim i gledam/slušam ostale jest Cleeseova – neagresivna, sasvim zdravorazumski jednostavna, kratka i jezgrovita – teza da hipertrofirana politička korektnost sve više steže omču oko vrata velikom broju djelatnosti koje ovise o kreativnosti. Sve je više skupina (to više nije Cleese, ja sam) i u njima sve više ljudi koji će se javno nakostriješiti na nečiju kreativnu dosjetku, pa makar bila i dobra. U prijevodu: sve je veći broj onih koji svoju kreativnost smiju sasvim slobodno upražnjavati, bez ičije zamjerke, ali isključivo rade unutar svoja četiri zida. (I sakristija ih, doduše, ima četiri, ali o tome možemo nekom drugom prigodom, nećemo baš uoči najvećega katoličkog blagdana, ne bi bilo korektno).

Sve u svemu, iskreno se čudim što se javnim ogorčenim prosvjedom još nije oglasila nijedna udruga morona i/ili njihovih majki, ali ima vremena i za to, pogotovo ako Let 3 uđe u finalnu večer Eurosonga, širok je svijet…

Do Cleeseovih sam intervjua došao izokola, prilično vrludavim i vijugavim putem. Počelo je kad su se, gotovo štafetno, nanizali pulsko/osječko otkazivanje cajki, Veličanovo besmisleno diranje brončanih grudi spomenika Zagorki i nebulozno sročeno opravdavanje Ramba Amadeusa nakon taktilnog nasrtaja na dotad manje poznatu TV-organizatoricu snimanja. Tih mi je dana jedan od mojih beogradskih prijatelja (odmah se ispričavam svima, i pojedincima i skupinama, kojima smeta što doista imam drage prijatelje u Beogradu i s njima mrežno komuniciram na dnevnoj bazi, pače osnovi) poslao ovaj link.

Pročitajte taj tekst, skroz je kratak, tiče se statistike femicida u Srbiji, a onda kliknite na priloženu glazbenu video-kompilaciju. Ali imajte na umu da to činite na svoju odgovornost, a ne meni na spomen. Ja tu nit sam stihove pisao, niti ih pjevao.

Krivudav put do Cleeseovih intervjua bacio me skroz na drugu stranu Atlantika. Na jug SAD-a, gdje jedna djevojka, u djetinjstvu seksualno zlostavljana, bježi iz disfunkcionalne obitelji i traži svoj put do sreće i mirnog života u zasluženoj mirovini. Stephanie Clifford joj je ime, ne vjerujem da ste čuli za nj. Pod pseudonimom je do 27. godine već bila snimila cijeli niz porn…, pardon, filmova za odrasle, da bi onda upoznala građevinsko-medijskog mogula idiotske frizure, pa dragovoljno legla s njim jer je mislila – prema vlastitom priznanju – da će joj taj narančasto-ružičasti klaun pomoći u karijeri i ubaciti je u svoj tada vrlo popularni reality-show. Ah, da, sad vam je sinulo, ta neka Stephanie iz Louisiane je itekako poznata Stormy Daniels, pa da! I zbog nje je sad, evo (odnosno zbog nelegalnog plaćanja 130 tisuća dolara za Stormynu predizbornu šutnju o svojedobnom promaknuću) Donald Trump morao, uz pažnju cijelog svijeta, izići pred suca na Manhattanu tek da bi izjavio kako se ne osjeća krivim ni po jednoj od 34 točke optužnice.

E sad, prilično je izvjesno da se, kao i meni, Trump istinski gadi svim pripadnicima/ama/oma/ema… "woke", "cancel" i srodnih svjetonazora, međutim – kako onda gledaju na sirotu malu Stephanie? Je li ona danas pozitivka ili negativka u cijeloj priči? Je li (bila) samosvjesna poduzetna djevoj…, pardon, osoba, ili pak netko sličniji pjevačicama iz gore ponuđenog linka? Mm? Što bi bilo korektnije i usklađenije s recentno bujajućim svjetonazorskim tendencijama: s gnušanjem potpuno ignorirati cjelokupan njezin glumački opus i izbrisati ga iz sjećanja, ili pak, u znak podrške u sudskoj borbi protiv Narančastog, cijeli vikend "bindžati" Stormyne najveće hitove? Pokušajte (sami sebi, ne morate meni) odgovoriti u jednoj rečenici, samo pazite da bude bez onog odioznog, politički nekorektnog veznika "ali", pliz.

Ostanimo još kratko u istoj zemlji (jer tamo je, u Vegasu, Cleese lani dao prvi među promotivnim intervjuima koje sam pogledao i dao se navući) a onda brzo nazad kući! Na voditeljevo pitanje misli li da bi danas bilo moguće snimiti i prikazivati "Brianov život" Cleese nije imao sasvim razgovijetan odgovor, ali po izrazu lica dade se iz tog mrmoljenja naslutiti ozbiljna sumnja u takvu mogućnost. Ukoliko bi se takvo što i dogodilo, uvjeren sam da bi "Brian" (po mome sudu, najbolje od svega ikad nastalog pod šatorom Letećeg cirkusa Montyja Pythona) danas imao barem triput više problema nego onomad, na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete, kad su se nad filmom užasavale "samo" sve kršćanske crkve i denominacije, plus još par židovskih.

Sve se redom, da ne bude zabune, sablažnjuju još i danas, ali kladim se u sto centa da sad imaju i sve brojnije saveznike sa sasvim suprotne strane ideološkog spektra.

I to me i mislima katapultira natrag doma, u ovu egzotično kaotičnu europsku provinciju, i nacionalnu i regionalnu, ovamo gdje debelo potkožene religijske institucije i udruge sveudilj šire krila, a "wokerima" i "cancelerima" tek kroz paperje izbijaju prva letaća pera. Što nas čeka kad se i oni vinu uvis, čemu ćemo se smjeti smijati, čemu ćemo se smjeti rugati, s čim se sprdati bez bojazni od prijave i sudske tužbe zbog ovog ili onog? Što će biti s nama starima ako u kakvoj krčmi ili konobi zapjevamo "imo sam strašnog petla…", "retko te viđam sa devojkama…", "kad Nadalina muti jaja…", "na zadnjem sjedištu moga auta…" ili, ne znam, "Neda mnogo lakše sada kaže 'da'"? S radija se više neće moći čuti (što ne mora nužno biti loše, dapače!) "kazni me ko ženu, nemoj ko grešnicu", "i kad me varaš, s tobon lipo mi je", "laži me, ti to radiš najbolje", a Jimmyjevog "Dimnjačara" i lijep komad Johnnyjevog opusa da ni ne spominjem.

Ne mrštite se, znam dobro i sâm da sam se s ovim citatima uglavnom fokusirao na seksizam (kao i dobar dio misleće javnosti, s punim pravom iritirane mizoginijom kakve ovdje nije bilo u zadnjih stotinjak godina) ali nekim novim "…izmima", rekli smo, još izrasta prvo pravo perje i pitanje je dana kad će uzletjeti da i oni graknu svoje, da i njihova raširena krila dadnu svoj obol sjeni što je na društvo već bacaju politika i religija. Kreativcima svake fele tad će preostati jedino da se pozatvaraju u sobe s debelo tapeciranim zidovima, a pred drugima će, bez straha da ikoga povređuju, moći tek pjevati vazdazelenu "Ulicu jorgovana", pjesmu pred čijim će se psihodeličnim stihovima šutke predati i najtvrdokorniji cenzorski um.