'Hrvati se upozoravaju na opasnost od kuge', to nije proglas iz doba Bele IV. nego prošlotjedna uputa Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ). Kuga je, doduše, na Madagaskaru, ali avionom se začas skokne onamo – a i s Madagaskara se brzo stigne ovamo, kako su nas panično izvijestili mediji.

Kuga doista može brzo prijeći kontinente, kao što se vidjelo 2014. kada se ebola u času iz Gvinejskog zaljeva proširila do Španjolske, Britanije, New Yorka i Teksasa. Mirko Dražen Grmek, hrvatski povjesničar medicine koji je karijeru ostvario u Parizu, sažeo je utjecaj tehnologije na širenje bolesti ovom jednostavnom slikom: guba je u antici išla pješice, kuga je u srednjem vijeku jahala na konju, sifilis je iz Amerike doplovio na španjolskim galijama, tuberkuloza je putovala željeznicom, a AIDS leti avionom.

A to sada može i kuga.

Iracionalna reakcija: negiranje pa linč  

Ništa nije užasno kao kuga. Kugu se širi već i tako da se dodirnu predmeti oboljeloga, a ubija za samo tri dana, kako je opisao Giovanni Boccaccio u 'Decameronu', konstatiravši da su mnogi ujutro jeli s obitelji, a već navečer bili s precima na onom svijetu. Hrvatski zavod za javno zdravstvo putnike za Madagaskar podsjeća na to da je smrtnost neliječene bubonske kuge do 60 posto, a plućne 100 posto.

Nikakvo čudo da je kuga jedan od jahača apokalipse. U 6. poglavlju knjige Otkrivenja, kada se otvaraju zagonetni pečati, pojavljuju se četiri jahača, svaki na svom konju: bijelcu, riđanu, vrancu i zelenku. To su četiri jahača apokalipse, najpoznatiji s drvoreza Albrechta Dürera – rat, kuga, glad i smrt. Tradicionalno se kuga zamišlja kao jahač na riđem konju, s mačem u ruci, iako kuge u bibliji nema jer tada još nije bila poznata. Biblijska bolest je guba, također jeziva, zarazna i neizlječiva. Kao i kuga, i guba je bila metaforična – bolest je kazna za grijeh, a grijeh je bolest duše.

Kada se kuga pojavila u srednjem vijeku, ljudi su na nju reagirali iracionalno, a to je opisao talijanski pisac Alessandro Manzoni u 'Zaručnicima'. Ljudi ignoriraju prve smrti od kuge, zanemaruju upute liječnika, ne spaljuju stvari umrlih nego ih odnose kućama, lažiraju osmrtnice, podmićuju vlasti, ne žele ići u karantenu. Vlasti negiraju opasnost, ne održavaju lazarete i dopuštaju procesije gdje se ljudi okupljaju i tako pospješuju širenje kuge. Najgore od svega – optužili bi nedužne ljude, često strance, Rome ili Židove – da šire kugu namjerno pa bi ih sudili ili linčovali.

Koliko smo odmaknuli od tih mračnih vremena, prosudite sami.

Kroz povijest se stalno strepi od povratka kuge. Jack London je 1912. u romanu 'Skrletna smrt' zamislio da se kuga u budućnosti vratila i istrijebila čovječanstvo. A nije čak ni znao za mogućnost da bi mikrobi u samo jednom danu, leteći avionom u džepu poludjelog laboranta, mogli obići svijet u 24 sata, kao u filmu '12 majmuna'. Taj je motiv iskoristio i autor bestselera Dan Brown u romanu 'Inferno' – mahniti znanstvenik modificirao je bacil kuge kako bi rekreirao srednji vijek, iz čega bi onda tobože nastala nova renesansa čovječanstva.

Prvi instinkt - bijeg  

Bolest je uvijek metafora. Kod Homera bogovi su slali pošasti među vojsku: u 19. stoljeću tuberkuloza je bila simbolična bolest duše, obilježje pjesnika i umjetnika; AIDS je bio proglašavan kugom 20. stoljeća, kaznom za slobodno spolno ponašanje. U romanu Hermana Hessea 'Narcis i Zlatousti' kuga je metafora prolaznosti jer uništava ljude i ljepotu. U romanu 'Kuga' francuskog nobelovca Alberta Camusa bolest je metafora fašizma – nakon što se u gradu suzbila epidemija, knjiga završava upozorenjem: bacil kuge samo spava i ne znamo kad će ga neki štakor donijeti u neki sretni grad. Hrvatski disident Vlado Gotovac svoje je zatvorske dnevnike nazvao 'Zvjezdana kuga' – kuga je metafora totalitarizma u kojem svatko može biti nedužan optužen i od kojeg svi onda bježe kao da je kužan.

Najmodernija kuga zapadnog svijeta postali su imigranti s Juga i Istoka. Za ustrašenog Europljana i Amerikanca oni su prodorni i vitalni; otimaju mu poslove i žene, imaju mnogo djece i šire se, baš poput epidemije; bujaju poput limfnih čvorova, izazivaju otrovanje društva i nezaustavljivo se šire.

Na sam spomen kuge prvi je instinkt pobjeći. 'Decameron' je upravo priča o bjeguncima pred kugom. Daniel Defoe, naprotiv, ostao je 1722. u Londonu i potom objavio 'Dnevnik iz godine kuge'. Dubrovačkoj vlasteli bilo je zabranjeno pobjeći iz Grada u slučaju kuge – inače će im biti zaplijenjena sva imovina. Biblija je ostavila nezaboravnu sliku kuge kako jezdi na konju i mačem kosi uokolo, ali je i detaljno opisala kako se treba čuvati od gube: izolirati bolesnike, spaliti njihove stvari, oprati ruke. U srednjem vijeku ta se metoda primijenila i na kugu, i to tako uspješno da je do danas pošast izolirana samo na najudaljenijim mjestima, poput otoka Madagaskara.

Koji i nisu više baš tako izolirani. Kuga je već dvaput skoknula od tamo do Sejšela.

Zbog toga je i danas naš odgovor na kugu podizanje barijera, čuvanje granica, odstranjivanje došljaka – neka se izbjeglice vrate tamo odakle su došli, mi želimo sačuvati naša lijepa, čista i bijela tijela.

Mirotvorci nikad potrebniji  

Dobroj staroj karanteni danas su se pridružila i moderna medicinska sredstva koja, kao i u slučaju ebole, omogućuju većini oboljelih od kuge izlječenje. Moderna sredstva nadzora i neutralizacije tako se primjenjuju i na imigrante.

Osim zidova i izolacija, njih se prati preko dronova i interneta, evidentira pomoću dokumenta i baza podataka, prati ih vojska i policija. Pa ipak, kroz sve to može prodrijeti ubojica, kao prošlog tjedna u New Yorku, i u svojem slijepom bijesu pobiti nedužne.

Na koncu vrijedi podsjetiti da između oboljelih i bjegunaca postoje i oni treći, koji su ostali i požrtvovno njeguju oboljele. Boccaccio je zapisao da bi mnogi možda ostali živi u Firenci da ih je tko imao liječiti. Doista, liječiti i pokapati okužene nije bio posao za koji bi se ljudi otimali, tako da su ga se uglavnom prihvaćali redovnici i redovnice te od toga masovno stradavali.

Ni danas uloga mirotvorca nije ništa zahvalnija. Ali usred tolikih pošasti, pravih i metaforičkih, nije nikad bila potrebnija.

*Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala