Godina je 2002. Na mjestu glavne urednice HTV-a nalazi se Jasna Ulaga-Valić (sada Burić), prva osoba koja je na tu funkciju izabrana javnim natječajem, te još jedan dokaz ispravnosti one narodne izreke o prvim mačićima i njihovoj tužnoj sudbini. Među brojne sporne poteze i odluke gospođe Burić, o kojima se naširoko pisalo u medijima i raspravljalo u javnosti, ubraja se i ona o zabrani emitiranja spota 'Ljubav je ljubav' lezbijske udruge LORI, koji je na kraju hrvatska javnost imala priliku odgledati samo jednom, zahvaljujući poslovičnoj drskosti Aleksandra Stankovića, koji je spot pustio na kraju jedne emisije 'Nedjeljom u 2'. Procjena tadašnjih upravljačkih struktura HTV-a bila je da spot koji poziva na toleranciju prema LGBT osobama nije stvar koju treba emitirati javna televizija, što ima smisla kao i da je HTV nekad odlučio zabraniti kampanje protiv nasilja nad ženama ili o sigurnosti djece u prometu.

Godina je 2008. Na HTV-u se u međuvremenu izmijenila upravljačka garnitura, sada javnom televizijom upravlja Vanja Sutlić (ponajviše upamćen po aferi 'četnička kurvetina'), a spotovi koji upozoravaju nad nasilje nad LGBT osobama i dalje nisu poželjni. Ovoga puta se u to uvjerio Queer Zagreb, koji je želio dogovoriti emitiranje spotova iz fantastične njemačke kampanje 'Protect Every Kiss'. Razlog zabrane je ovoga puta bio istospolni poljubac, za koji je javna televizija HTV presudila da mora ostati tajan.

Godina je 2011. Centar za LGBT ravnopravnost pokreće kampanju 'Jer nam je stalo' u kojoj sudjeluju predstavnici/e LGBT zajednice ali i poznate javne osobe, od Jelene Veljače i Gordana Kožulja preko Mirjane Krizmanić pa do Aleksandra Stankovića, ali naravno da se spotovi na HTV-u ne mogu vidjeti. Javna televizija u tom trenutku i dalje živi u uvjerenju kako neheteroseksualni građani Hrvatske ne zaslužuju tridesetak sekundi kako bi senzibilizirali javnost na nasilje kojem su prečesto i previše izloženi. Ali zato je takav HTV nudio odgovor na pitanje: 'A što je to zapravo institucionalna homofobija?' E pa, to je, između ostaloga, kada jedna javna televizija cijelo desetljeće sustavno zabranjuje ili nezainteresirano ignorira – iz kojeg god razloga - nastojanja da se na malim ekranima ukaže spot koji bi se bavio važnim pitanjima za LGBT građane Lijepe naše.

Cirkusi u režiji Hloverke i Vlahova

No, cijela saga o spotovima je samo vrh ledenog brijega latentne homofobije javne televizije, na kojoj je objektivno, činjenično i (događalo se i to!) afirmativno izvještavanje o LGBT temama, odnosno uopće posvećivanje pažnje istima, dosad uvijek ovisilo o odlukama pojedinaca koji svoje karijere nisu utemeljili na klimoglavljenju. Zato veliko hvala ljudima poput već spomenutog Stankovića, Daniele Trbović, Ane Tomašković, Petra Štefanića, ekipi iz 'Hrvatske uživo', 'Briljanteena' i još nekima, koji su u svojim emisijama dali prostora za normalno, nesenzacionalističko prezentiranje pedera i lezbijki, njihovih problema i nastojanja da poboljšaju svoj položaj u društvu.

Nažalost, bilo je i dosta onih koji su od LGBT tematike redovito radili cirkus, u čemu su se naročito istaknuli Hloverka Novak-Srzić i Petar Vlahov, predstavnici one škole novinarstva koja naučava da kad radiš emisiju o gejevima u studiju mora sjediti barem jedan pop (ili raspop). Osobno se divim svim aktivistima koji su se pojavljivali u takvim emisijama, pristajući – u ime višeg cilja - na poniženje dijaloga s nekime tko te smatra bolesnim i manje vrijednim isključivo i samo zato što si gej. Za to doista treba imati čelične živce. Uz asistiranje voditelja bi se onda zdušno radilo na izjednačavanju diskriminatora i diskriminiranih, što je eto u redu kada su diskriminirani pederi. Sva je sreća da se nitko od takvih bivših perjanica HTV-a nije dosjetio raditi emisiju o silovanju, pa da se u studio pozovu žrtva i silovatelj, te rasprave je li suknja ipak bila prekratka.

Povrh toga, HTV se uvijek mučio i s osnovnom terminologijom, pa se u informativnim emisijama redovito spominje nekakva 'parada' (sa svim negativnim konotacijama te riječi, naravno), iako se taj prosvjedni marš godinama službeno zove Povorka ponosa. Zamislimo da se na javnoj televiziji, primjerice, Đakovački vezovi konstantno nazivaju Đakovačkim sletom ili Đakovačkom paradom; zapitajmo se onda kakve bi reakcije bile na tu vrstu 'novinarstva'. Još iritantnije je i vječito spominjanje nekakvog 'homoseksualizma'. Ispravna riječ je 'homoseksualnost'; jest da ima čak petnaest slova ali se ipak može naučiti. Bilo je tu još i problematičnih prijevoda stanih filmova, u kojima bi se uvrede poput 'motherfucker' ili 'asshole' prevodile s 'peder', dok se 'straight' prevodi(lo) s 'normalan', ali se barem to s godinama manje-više popravilo. Zato se nije promijenila praksa da se filmovi LGBT tematike, kad se zalome na programu, emitiraju u kasnonoćnim porno-terminima, čega nisu bili pošteđeni ni Oscarima nagrađeni 'Milk' i 'Planina Brokeback' (koji je prošle godine u svibnju prikazivan iza ponoći!). Jer ne daj bože da se išta o pederima – a kamoli istospolni poljubac – prikaže dok djeca ne odu spavati.

Ne traži se poseban tretman, nego ravnopravnost i profesionalnost

Aktivisti i LGBT zajednica nisu nikad tražili poseban tretman na HTV-u (kakav, primjerice, ima Crkva), svoju redovitu emisiju ili bilo što te vrste, nego tek ravnopravnost i profesionalan pristup LGBT tematici. Također, može se o homoseksualnosti i LGBT osobama ponekad progovoriti i izvan perioda Povorki ponosa, kada je to neizbježna medijska tema. Javna televizija bi valjda trebala raditi i na edukaciji stanovništva, a kada je u pitanju homoseksualnost činjenice su jasne, iako se HTV često trudio da ih učini što maglovitijim, u stilu – s jedne strane sve relevantne svjetske medicinske i psihijatrijske organizacije odavno tvrde da to nije bolest, a s druge će se pozvati Vladimir Gruden da ustvrdi baš suprotno, ili neki svećenik da se busa u prsa sa svojom neljudskom homofobijom. Pa nek narod odluči šta je ispravno, činjenice ili laži i mržnja... (Bilo je tu tijekom godina i bezbroj shizofrenih situacija u kojima se u jednoj emisiji davala medijska platforma za širenje homofobije, a u drugoj se mržnju osuđivalo. Dosljedna uređivačka politika, nema šta!)

Zato mi se čini da je odlična vijest što HTV od prije par mjeseci vode ljudi koji izgleda razumiju što bi trebala biti javna televizija (a što nikako ne), te koji su se u ograničenom mandatu odlučili provesti prijeko potrebne promjene koje se nitko prije njih nije usudio napraviti ili, još gore, nije uopće mislio da su nužne. Kada je riječ o obrađivanju i predstavljanju LGBT tematike na javnoj televiziji, jedna lasta je već bila kolovoško prikazivanje emotivno potresnog filma 'Molitve za Bobbyja' u subotnjem popodnevnom terminu, u kojem je ovoj obiteljskoj drami i mjesto. Vidjet ćemo je li to i najava proljeća, čemu se definitivno nadam.

Aktualno vodstvo HRT-a, predvođeno v.d. ravnateljem Domagojem Novokmetom i v.d. glavnim urednikom Deanom Šošom je najavilo Nove horizonte na javnoj televiziji (i radiju). Nakon desetak dana nove programske sheme može se reći da na HTV-u jest konačno započelo svitanje javne televizije. U dolazećim mjesecima će događati iznimno važne stvari za LGBT građane Hrvatske, poput izrade Zakona o životnom partnerstvu. O tome se itekako treba provesti javna rasprava, a važnu ulogu, po svojoj definiciji, mora odigrati i javna televizija. Ovoga puta možda i s barem jednom jedinom emisijom koja će javnost informirati i educirati, pa i senzibilizirati, a bez sudjelovanja navodne druge strane koja bi LGBT osobama uskratila sve izvan četiri zida. Da zaključim: Novi horizonti HTV-a će biti ljepši ako se na njima ponekad, više nego prije, vide i dugine boje.