Početkom prosinca 2004. u Puli, na dodjeli prvih Kiklopa, upoznao sam Orhana Pamuka. Zapravo, nismo se baš upoznali onako kako to ljudi inače rade. Nismo, recimo, jedan drugome kazali svoje ime pri rukovanju. Drugi su nas predstavili preko razglasa, Pamuk se službeno nasmiješio, rekao tek kurtoazno 'Congratulations' i uručio mi pet-šest kila Diminićeve bronce, a ja sam mu zbunjeno (jer nisam znao ni da ću dobiti nagradu, a kamoli da će mi je upravo on uručiti!) propentao nešto o tome kolika mi je čast primiti Kiklopa iz njegovih ruku. Bubnjar je svirao 'tuš', publika je pljeskala, veliki brod na kojem se sve to odvilo nije se nagnuo ni milimetar, ali meni se činilo kao da se obijesno, ustobočeno ljulja naprijed-nazad, ne šljiveći višemetarske valove. Valjda od ponosa i nevjerice da se to baš meni događa. (Dvije godine kasnije, svima sam poznatima mejlao jednu amatersku fotku, snimljenu te večeri, uz poruku 'U slučaju da niste bili neki dan u Stockholmu, evo fotka, čisto da znate tko je Pamuku uručio Nobela').

Te večeri stekli su se svi uvjeti da, kao jedan pravi hrvatski pisac, ubuduće zauvijek grintam kako taj 'Kiklop' više nije što je nekad bio, da svake godine sve slabije knjige dobivaju nagradu, kako ni sama fešta nije ni blizu onoga kakva bijaše na početku, i sve tako redom. Iz neobjašnjivih razloga, međutim, mene je to nekako zaobišlo i svake mi je godine bilo drago dobiti iz Pule cirkularni mail s najavom Sajma i formularom za glasanje, premda nikad nisam glasao ni za koju knjigu ili autora, ni u kojoj kategoriji. Jednostavno, u niski mojih felera postoji i taj da nikad ne tvrdim da sam pročitao neku knjigu ako nisam. Bilo je faza kad sam čitao jako puno, bilo je onih kad sam čitao nevjerojatno malo, ali uvijek mi se činilo da ne čitam dovoljno. Taj mi je dojam 'Kiklop' samo potvrđivao: nijednom se nije dogodilo da sam na vrijeme pročitao baš sva tri finalista u jedine tri kategorije (Prozno djelo godine, Pjesnička zbirka godine, Knjiga inozemnog autora godine) gdje bih, valjda, prema očekivanjima okoline, trebao biti barem donekle upućen. Zato nisam nikad glasao, vjerojatno u podsvijesti zalijevajući krhku stapku vječne nade da su se u svome angažmanu jednakim kriterijem vodili i svi oni koji su meni udjeljivali nagrade i nominacije u uže izbore.

Nešto nalik negativnim emocijama glede 'Kiklopa' osjetio sam jedino one jeseni kad je prema svim važećim pravilima nagradu Hit godine trebala dobiti autobiografijica Nives Celzijus, ali su joj je u Puli odbili dodijeliti. Sugerirao sam tada (ni ne sluteći da to činim odveć izokola i odveć kasno) diplomatsko rješenje: da se nagrada uruči, a odmah, odmah potom da se objavi kako se kategorija Hit godine od sljedeće sezone definitivno ukida. Em bi se ispoštovalo (vlastita!) pravila i kriterije, em bi se bez riječi iskazao jasan stav o literarnim dosezima samožive starlete, em bi se izbjegao kiseli after-taste elitističkoga kapriciranja. Ali, velim, pisao sam to i odveć kasno i na pogrešnu adresu. I dobili smo ono što smo dobili - netko 'Kiklopa', netko još gori after-taste poraza i sudsko-dostavljačke sapunice.

Sve ostalo između mene i 'Kiklopa', rekao sam već, bila je čista apstraktna pozitiva. A onda se, pred koji dan, oni oglase nejasnim priopćenjem, istovremeno i uvrijeđenim i uvredljivim, u kojem kažu da se 'Kiklop' ove godine neće dodjeljivati ni u jednoj kategoriji. Jer, vele, stanje u izdavaštvu je toliko katastrofalno da cjelogodišnja knjiž(ev)na produkcija, ni kvantitetom niti kvalitetom, ne omogućuje vrednovanje i nagrađivanje na razini kakva je bila dosad.

Ma dajte me, ljudi, nemojte...

Uvriježilo se govoriti kako su dva najveća hrvatska sajma knjiga lokalni pandani dvama najvećima u Njemačkoj: Frankfurt i Zagreb fokusirani su na nakladnike i biznis, a Leipzig i Pula na pisce i autorstvo. Pa kakvu su to, dakle, poruku dobili hrvatski pisci i ini autori sa 'svojeg' sajma, oni kojma su, svemu unatoč, neki nakladnici ipak objavili naslove u ovoj 'kiklopskoj' godini (koja, uzgred, još nije ni završila)? 'Ne valjate nam, dame i gospodo. Jednostavno, ne valjate. Džaba ste mrčili papir i pristajali na ponižavajuće uvjete da bi vas ukoričilo i objavilo, ništa vam to ne vrijedi, jer mi tako kažemo'.

Postoji, uvjeren sam, cijeli niz elegantnijih i časnijih načina za izlazak iz projekta koji se možda, iz ovog ili onog razloga, pokazao poslovno neodrživim. U Puli su se, međutim, odlučili za goru polovicu hrabrosti, pa uz uzmak još i opalili pljusku najslabijima među sobom: izdavačima na koljenima i autorima (piscima i prevoditeljima ponajprije) na biološkom minimumu.

'Dobro je da su tako glasno upozorili na urušavanje cijelog knjižnog sektora', kaže mi prijatelj, ozbiljni knjižni insajder, 'ali nije dobro što to čine tek sad, kad je već potpuno urušen'.

A još je manje dobro, dodao bih, što ispada kao da se sami nude za zabijanje jednog od posljednjih čavala u lijes profesije kojoj su do jučer bili jedan od najagilnijih promotora, možda čak najvažniji i najrelevantniji. Vrijedilo bi doznati jesu li ijednom promislili kako će se to odraziti na sam Sa(n)jam knjige u Istri, hoće li se neki izdavač ili autor naći povrijeđenim ovim kvazielitističkim obrazloženjem, pa odustati od već planiranog prosinačkog štanda ili promocije u Puli? I postoji li ikakva strategija za prosinac 2016., postoje li varijante za slučaj da sljedeća godina bude knjiž(ev)no bolja, ista ili navodno još gora od ove navodno katastrofalne? I, ako nagrada dogodine nekim čudom opet oživi, bi li je onda možda bilo primjerenije nazvati prema Juri Grandu, vampiru iz Kringe?