Izuzetno me je kulturno šokirala nedavna izjava hrvatskog ministra rada, mladog i javnosti nedovoljno poznatog fizičara Marka Pavića, koji se, govoreći o novim kvotama za strane radnike, dotakao potencijalnog uvoza radne snage iz Filipina. Zapravo, ispravnije bilo reći 'od-takao', jer ne samo da je ovaj prijedlog počasnog konzula Filipina Davora Šterna odbacio kao nešto što nam trenutačno, pa ni u narednih deset godina nije potrebno i za što je nužan 'širi nacionalni konsenzus', već je otišao i korak dalje, iznoseći svoje osobno uvjerenje kao provjerenu i opće prihvaćenu činjenicu.

Jedna od najvećih svjetskih dijaspora

Prema podacima filipinske vlade, više od 10,4 milijuna Filipinaca živi i radi u inozemstvu, obavljajući poslove u rasponu od nekvalificiranih radnih mjesta posluge i njegovatelja na Bliskom istoku i Hong Kongu, pa do poslova visoko obrazovanih medicinskih radnika u Kanadi i Europi. Brojni radnici u uslužnim djelatnostima i turizmu, glazbenici i zabavljači, građevinski radnici i djelatnici brodogradnji, pomorci, IT stručnjaci i sve što poslodavcima diljem svijeta treba. Unazad četrdesetak godina predstavljaju najveći izvozni 'brand' Filipina. Relativno dobro obrazovani, marljivi i lojalni, govornici engleskog jezika, traženi su radnici, a novac koji, angažirani u gotovo 200 zemalja svijeta šalju svojim obiteljima u domovini, čini gotovo 9 posto bruto domaćeg proizvoda. S obzirom na toliki broj 'pečalbara', nalaze se na trećem mjestu izvoznika radne snage, odmah iza Kine i Indije.

No, za razliku od većine drugih, Filipinci u nove radne sredine dolaze posredstvom državne agencije, koja se relativno korektno brine da njihova radnička prava budu zaštićena, pa tako postoje i liste onih zemalja u koje radnici mogu odlaziti samo na vlastiti rizik. Na takvoj jednoj listi se 2011. našla i Hrvatska. Doduše, ne zbog činjenice da smo Filipincima i ostalim radnicima kršili zaposlenička i ljudska prava, već iz nešto prozaičnijih razloga: jer s nama nisu niti surađivali. Nisu imali nikakvih ugovora i dogovora. I tako smo se, sa susjednom Srbijom i Crnom Gorom, našli u probranom društvu zemalja gdje nema filipinskih radnika, poput Afganistana, Etiopije, Somalije, Kube, Sjeverne Koreje, Čada, Libije, Sudana, Kambodže, Haitija, Indije, Pakistana, Zimbabvea, Iraka i sl. 

Po čemu se to razlikujemo?

Na stranu što mi i dalje nismo top destinacija na koju bi Filipinci stubokom pohrlili, sve da se Pavić kojim slučajem predomisli pa pred Vladu stavi nacrt prijedlog za pokretanje ovakvog oblika suradnje s filipinskim vlastima, čini mi se važnim postaviti nekoliko pitanja, premda ostali bez odgovora.

Na što je konkretno mislio ministar rada, kad je rekao da bi naše stanovništvo doživjelo kulturološki šok?

Jesu li Hrvati zbilja toliko skučenih umova, nenavikli na druge i drugačije, a Filipinci toliko kulturološko šokantno drugačiji od Hrvata?

Šokiraju li se inače Hrvati, recimo, dolaskom turista iz udaljenih kultura i zemalja odnosno šokiraju li Hrvate Filipinci i kao turisti ili samo kao radnici? Bi li za Hrvate bio šok da im dolazak filipinskih radnika da određeni zamašanjak u gospodarstvu? Utječe im na rast BDP-a? Kako bi se oporavili od toga?

Je li hrvatsko društvo stvarno kulturološki senzitivniji čak i od tradicionalno zatvorenih Japanaca i religiozno konzervativnih Arapa? Jer, u oba slučaja Filipinci su među najbrojnijim stranim radnicima.

U čemu je razlika između radne dozvole za npr. nogometaša ili košarkaša iz Filipina i filipinskog kuhara?

Jedan od prvih stereotipa na koji ćete naići slušajući tuđa iskustva s Filipincima je taj da su vrlo vrijedni, produktivni i lojalni zaposlenicima. Je l' to možda ono što bi šokiralo Hrvate?

Potom ćete čuti dojmove da su po prirodi vrlo optimistični, ljubazni i nasmiješeni. Možda bi nam to poremetilo crnilo u koje smo zapali?

Većina Filipinaca su religiozni, kršćani i to katolici. Što je tu za većinu naših građana šokantno?

Turisti svjedoče da je nerijetka pojava na Filipinima da vas pozovu u svoju skromnu kući i podijele s vama večeru? Baš kao i kod Slavonaca, na meniju je često svinjetina. Je li to nešto strano našoj kulturi?

Ne, ništa od toga.

A naša djeca?

Sve i da jest, Hrvati moraju odrasti. Infantilno zatvaranje očiju pred gorućim problemima samo nas gura dublje u propast. Naša djeca odlaze za boljim primanjima i ništa ih osim istih takvih primanja neće vratiti (i zadržati) doma. Ako ne oporavimo gospodarstvo, taj će cilj je zauvijek izgubljeni. Uzalud ćemo se nadati da će krenuti obrnuti smjer migracija, jer to se bez gospodarskog oporavka zemlje, može dogoditi samo u slučaju SF scenarija, poput ratnih sukoba i katastrofa koje bi, gle čuda neviđenog, zahvatile druge, a Balkan zaobišle.

Mi se moramo otvoriti svijetu, ne samo kao turistička destinacija ili, nažalost, izvoznik radne snage. Taj proces mora biti obostran. Membrana koja pušta van, a ne prima unutra, osudila je prostor na prazninu. Kao što je posve nepropusna membrana toksična za sve koji su umjetno zadržani unutar nje. Kako to u praksi izgleda, svjedoči Sjeverna Koreja.

No, prije nego shvatimo da je bazen koji nas je kroz stoljeća demografski obnavljao iscrpljen (Bosna I Hercegovina) te da je i susjedima privlačnije konobariti u Austriji, nego u Makarskoj, prije nego nam postane jasno da nam je bliži kulturološki udaljen stručan i dobar radnik, od kulturološki bliskog nedovoljno obučenog i produktivno slabog radnika, moramo stvoriti uvjete da netko uopće bude zainteresiran kulturološki nas 'šokirati'.

S ovakvim plaćama (čitaj: porezima i nametima na te iste plaće), mi nismo atraktivni nikome.

Mano, po!

Ako već ne učimo na vlastitim pogreškama, zašto ne bi kad se događaju drugima? Nedostatak povjerenja u vladina nastojanja da se nešto pomakne s mrtve točke, korupcija, neučinkovitost institucija, relativno visoka porezna stopa i sve ono za što ćemo se praviti da ne prepoznajemo.

Jedino što nas razlikuje od Filipina činjenica je koju trebamo iskoristiti. Naši mladi odlaze u privatnom aranžmanu i bez velikih iluzija da će se ikada vratiti u domovinu sa sobom gotovo redovito odvode i obitelji. Filipinci još uvijek odlaze da se vrate.

Pa ako nam napokon osvane i sretnete prvog Filipinca koji je k nama došao zaraditi za sebe i svoju obitelj, koja je ostala na nekom od 7000 otoka i otočića, i kad vam pruži ruku za pozdrav, prislonite je na svoje čelo. Pokazat ćete tako da vas nije 'kulturološki šokirao' i da ga poštujete kao ljudsko biće, kao nekoga tko je tu na obostrani interes. Mano, po! 

*Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.