Rasprava o eutanaziji, odnosno potpomognutom samoubojstvu, u Hrvatskoj je u dubokoj komi. Iz nje se nakratko probudi tek kad društvo uzdrma tragični događaj, poput ubojstva teško oboljele djevojke iz Siska, koje je, kako bi je spasio užasnih patnji i boli, prije nekoliko godina počinio njezin otac.

Ili nedavni slučaj britanskog dječaka Alfija, oboljelog od rijetke genetske bolesti, kad su liječnici unatoč protivljenju roditelja isključili aparate koji su ga održavali na životu, uz obrazloženje da to 'nije u najboljem interesu dječaka, a svako daljnje liječenje bilo bi uzaludno, bezobzirno i nehumano'.

Konačno, rasprava o eutanaziji nakratko se povela i prije neki dan, u slučaju sad već preminulog australskog znanstvenika Davida Goodalla, koji je nakon 104. rođendana odlučio da više nema namjeru živjeti. To mu je i omogućeno u švicarskoj klinici Dignitas, iako nije bolovao od neke smrtonosne bolesti, što su mu mnogi uzeli za grijeh i što je u većini država koje su legalizirale eutanaziju, odnosno potpomognuto samoubojstvo – jedan od kriterija za odobrenje.

Opsjednuti nasilnim smrtima otprije 70 godina

I takva hrvatska buđenja međutim traju prilično kratko. Protegnu se samo na pokoji članak u medijima i komentare na društvenim mrežama. Široke rasprave koja bi preispitala mogućnost da eventualno Hrvatska približi svoje zakone onima u Nizozemskoj, Belgiji, Luksemburgu ili Švicarskoj – nema. Čak ni ekipa iz udruga Vigilare ili U ime obitelji ne gubi energiju na kampanju protiv legalizacije eutanazije jer propitkivanja s druge strane i drukčijeg uvjerenja – nema. Eutanazija kao medicinski, pravni, ali i humanistički problem u nas nije regulirana, osim Kaznenim zakonom, a tako će, čini se, još zadugo i ostati.

Pitanje mogućnosti da čovjek samostalno i svjesno odluči o svom životu u situaciji kad on postane nesnošljiv (zbog neizlječive bolesti i patnje koju ona donosi) i da mu se pritom osigura to da umre bezbolno, uz nazočnost najbližih, čini se, prilično nam je nevažno. Takva smrt je ne samo nedopuštena i kažnjiva, nego i nešto oko čega se ne želimo intelektualno naprezati. Ionako smo gotovo opsjednuti nasilnim smrtima koje su se dogodile prije više od 70 godina, mjereći pritom tko je više izginuo i čije su pogibije bile brutalnije.

Možda je tome tako jer smo tradicionalno društvo u kojem, bez obzira na to jesmo ili nismo religiozni, kršćanske dogme i te kako utječu na stav prema pitanju života i smrti. A stav Katoličke crkve u slučaju eutanazije (kao i samoubojstva) više je nego jasan. Dok u slučaju induciranog pobačaja Crkva dopušta tu mogućnost kad je u opasnosti život majke, u slučaju pomaganja u prekidu života iz milosrđa – crkveno 'ne' je decidirano. Čovjek nema pravo na milosrdnu smrt. Ona je, milosrdna ili ne, u rukama Božjim.

Samo Svevišnji ima pravo pritisnuti prekidač. Zašto to nekad čini iznenada, pa uzima preko reda, a nekad se igra dugotrajnog paljenja-gašenja, nije na nama da razmišljamo. Crkva, doduše, dopušta da nekome ne pokušavamo na svu silu pomagati. Ili dopušta da se osobi daju lijekovi za umanjenje boli, čak i ako će možda ubrzati smrt, ili oni eksperimentalni, na primjer.

A junačka samožrtvovanja?

No u našem narodu, pa čak i među uvjerenim vjernicima, postoje iznimke u kojima čovjek ima pravo sebi oduzeti život, a da pritom ne mora ispunjavati ni osnovni kriterij za eutanaziju. Recimo, onaj da je u terminalnoj fazi bolesti poput karcinoma. Riječ je o smrti iz časti. Takve smrti cijenimo i slavimo. Možeš se ubiti jer si nepravedno osramoćen, ali ne i zato što te razdire fizička bol.

'Kao kršćanin načelno sam protiv samoubojstva. Razlikujem međutim tzv. obično samoubojstvo od junačkih činova samožrtvovanja u obranu nečeg svetijeg i od života. Tako se, recimo, Divu Grabovčevu ili Milu Blaževića Čađu ne može držati samoubojicama iako su, formalno gledano, sami sebi oduzeli život. Ona je spašavala svoju čast, a on se žrtvovao za spas svoga sela i svoje domovine', kaže u svom osvrtu Damir Pešorda, hrvatski književnik i novinar.

Diva Grabovčeva je junakinja, a anonimac obolio od tumora na mozgu, karcinoma jetre ili kakvog neurološkog stanja u kojem mu je oduzeto cijelo tijelo te žive samo svijest i osjećaj za bol - grešnik. Još je veći David Goodall, jer on nije bio smrtno bolestan, samo mu je dojadilo čekati smrt.

'Što se tiče ostalih koje na samoubojstvo natjera psihička bolest, neki životni brodolom ili kakva druga nesreća, s njima čovjek može suosjećati, žaliti ih, moliti se za spas njihove duše, ali njihov čin ne može opravdavati, pogotovo ga ne može poticati. Na žalost, upravo to čine zagovornici potpomognutog samoubojstva', kaže Pešorda.

Fizička se bolest u ovoj izjavi maestralno zaobilazi. O njoj se inače nerado govori. Kao što se baš ne trsimo ni kada je u pitanju palijativna skrb i otvaranje hospicija.

S problemima umiranja suočavamo se tek kad se počne događati nama ili nekom od članova obitelji. I tad to pitanje postaje krucijalno - kako preživjeti ili kako barem umanjiti bol? Iako većina ljudi unatoč teškim bolovima i patnji ne gubi evolucijski nagon za životom, postoje i oni koji to nisu u stanju. Ili, jednostavno, ne žele.

Koliko smo humani otežavajući im svršetak agonije, boli koja uništava ne samo kvalitetu života, već i čovjekovo dostojanstvo? Neke tako prisiljavamo da donose odluke o samoubojstvu na bolne načine, pa ako i uspiju okončati život, događa se to bez prisutnosti bližnjih jer bi ih u suprotnom izložili riziku od kaznenog progona.

U svom uvjerenju da smo humani i sućutni, ponašamo se nehumano i bešćutno. Prema mišljenju profesora etike Hrvoja Jurića s Katedre za etiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, nehumanije je dugotrajno prepuštanje patnji.

'Eutanazija prikraćuje patnju pojedinca, pridonosi dostojanstvu ljudskog života, a ne - kao što kažu neki - da je uništava ili poništava', njegove su riječi.

Jamčimo bolnu, bezgrešnu smrt

U nekim zemljama bolesnicima u terminalnoj fazi, nakon što se ispune rigorozni kriteriji, medicinsko osoblje pomaže pri samoubojstvu ispijanjem smrtonosne otopine, koja djeluje vrlo brzo. Pacijenti zaspu u roku od dvije do pet minuta, a uskoro lijek izazva duboku komu i za nekoliko minuta zaustavlja disanje.

No u nas je to još veliki tabu.

Starost, bolesti i smrt općenito, kao njihova posljedica, nisu teme o kojima vodimo javne rasprave, iako smo već sad dostigli svjetski prosjek godina predviđen za 2050. Svaki peti stanovnik stariji nam je od 60 godina.

Po američkim i japanskim staračkim domovima u krilima štićenika već mijauču roboti mačke. Tako se oboljeli od demencije osjećaju smirenije i povezani s drugim bićima. Mi svojima nismo osigurali ni to. Zato im jamčimo prirodnu i bezgrešnu smrt, ma koliko umiranje trajalo i ma koliko bolno bilo.