Ministar zdravstva Milan Kujundžić stvarno nema sreće. Svako toliko dogodi mu se neki gaf. Tako je svojedobno turistički klateći se Madridom nezgodno naletio na Pavelićev grob. Da nevolja bude veća, to njegovo saplitanje o 'kulturno dobro' netko je zabilježio fotografskim objektivom pa je građanima države koja počiva na temeljima antifašizma, u memoriji prosječnog čitatelja hrvatskih novina i portala ostao zabilježen sve sa smiješkom Mona Lise na nevinu turističkom licu.

Potom je aktualni ministar zdravlja, a nesuđeni predsjednik jedne stranke i jedne države, izazvao salve negodovanja svojih kolega, pa čak i tužbe Liječničkom sudu časti, zbog nespretnog zaplitanja jezikom, kad je sam od sebe na konferenciji za medije izvalio kako, citiram: brojni liječnici imaju titule, ali iza njih stoji praznina.

'Pedeset posto doktora ne zaradi svoju plaću, ne znaju raditi niti hoće raditi. Oni koji hoće ne mogu zaraditi dovoljno pa idu dalje, kao što idu najbolji košarkaši ili nogometaši', nastavio je ne dajući se smesti.

I pri tome je ostao do danas.

Kako se Milan Kujundžić voli matematički izražavati, u svom novom talasanju hrvatske javnosti prešao je s prezentiranja činjenica postocima na jednostavni prikaz razlomcima.

'Nekad jedan svećenik u bolnici vrijedi više od 20 doktora', izjavio je kao sudionik tribine 'O vjeri i politici u odgoju, obrazovanju i zdravstvu', održanoj u dominikanskom samostanu bl. Augustina Kažotića u Zagrebu.

Istini za volju, mediji su iz njegove izjave listom izbacili vremenski prilog, ali i da nisu, ova izjava krajnje je neumjesna, čak i da iza nje stoji netko tko nema sveze s liječničkom strukom.

Zašto ministar tako malo cijeni one kojima pripada i za čija bi se prava, uvjete rada i što bolje rezultate treba svesrdno zalagati?

Možda zato što sebe ionako vidi daleko ispred ili iznad kolega?

'I dok sam radio u bolnici Dubrava, tražio sam samo bolje od sebe, a nije lako biti bolji od mene', jedna je od Kujundžićevih 'maestralnih' izjava.

Dobar, bolji… najbolji?

Recimo da autori ovog osvrta, sasvim slučajno ('slučajnije' nego što je ministar posjetio Pavelićev grob), ima saznanje kako je on uistinu izvanredan liječnik. Ljubazan, pažljiv i stručan, utješio je i uspješno operirao jednu staričicu od 93 godine, čije slabo i bolesno srce ne bi izdržalo klasičnu operaciju žuči odnosno opću anesteziju, ali suvremenu metodu zahvata koji se radi uvođenjem sonde kroz usta – jest. Spašena od smrti i užasne boli, i danas, dvije godine nakon operacije, gleda svoje omiljene serije i zasuzi svaki put kad se prisjeti kako ju je liječnik utješio i spasio joj život.

No sigurna sam da nije jedini koji takvim žarom i takvom stručnošću i vještinom radi svoj posao.

Uzmimo da je Kujundžić zaista u pravu kad tvrdi da nekad, u iznimno teškim slučajevima, kad je smrt jedini mogući ishod i kada čovjeku ne može pomoći ne samo 20, već ni svi liječnici ovoga svijeta, liječnik vrijedi više i od tako samozadovoljnog njega. Vjerniku je utjeha koju mu može dati svećenik neizmjerno važna, ali po toj logici i nevjerniku je važna utjeha psihologa pa ih po bolnicama ima manje nego bolničkih kapelica.

Koliko bi svećenik mogao vrijediti?

No postoji i međuprostor između osuđujuće dijagnoze i smrti vjernika i nevjernika, zjapeća, mučna i bolna rupa o kojoj bi se aktualni ministar trebao ozbiljnije pozabaviti, umjesto što pred javnost šalje svoju pomoćnicu da kao papiga ponavlja kako je sve u najboljem redu, kako svaka bolnica ima to pitanje riješeno i kako svakih mjesec dana zasjeda famozno povjerenstvo koje radi na problemu kojeg, da ponovimo, nema.

Palijativna skrb. Prava i konkretna pomoć umirućima i onima koji se ne samo u emocionalnom smislu ne mogu pomiriti s odlaskom bližnjih, nego se ne mogu nositi s njihovim stvarnim potrebama, njegom i užasnim bolovima koje trpe.

Kada bi, eto, Crkva, na čelu sa svojim svećenicima otvorila koju ustanovu palijativnog tipa i preuzela na sebe i tu vrstu brige o određenom broju umirućih pacijenata, ja bih prva potpisala ministrovu izjavu da nekad jedan svećenik, jedna časna sestra, jedan volonter vrijede više od pred smrću nemoćnih dvadeset liječnika.

Na stranu činjenica da mi živimo u državi koja je navodno sekularna i što po svom proglašenju poglavarom i sam papa Franjo nije udijelio blagoslov nazočnim novinarima koji su pratili rad konklave, riječima da među novinarima ima i onih koji nisu katolici (kao što među bolesnicima ima i onih koji su ateisti), iz čisto prozaičnih razloga, rado bih da se i naši svećenici okane gotovo poganskih rituala osvećenja vodicom predsjedničkih dvora, ministarskih ureda, školskih i gradskih fontana (u Srbiji i vodovoda te kanalizacije) i pomognu u onome što im je istinsko zemaljsko poslanje. Uvjerena sam da bi se Isus složio sa mnom. Za ministra Kujundžića nisam sigurna.

Dok se to ne dogodi, ostaje nam da već prema svojim prioritetima izračunamo koliko zaista vrijedi jedan svećenik liječnika, a koliko specijalizanata. Jer ako ministar najavljuje da bi svaki specijalizant, odluči li se na prijevremeni raskid ugovora, morao plaćati odštetu koja bi po mjesecu iznosila 3.350 kuna, a ukupno za cijelu specijalizaciju 30.000 eura, dolazimo do astronomskih iznosa po jednom svećeniku. I ako je tako, priznat ćete, velika je grehota slati ih da svete fontane.