Članak 89. Zakona koji je tek nakon šest dana vraćen na doradu, naime, navodi da je dužnost djeteta 'poštovati svoje roditelje i pomagati im u obavljanju poslova u obiteljskoj zajednici u skladu sa svojom dobi i zrelošću te biti obzirno prema članovima obitelji'. Ako kćeri i sinovi imaju 15 i više godina, trebali bi skrolati još malčice niže, do članka 90. koji kaže da su maloljetnici te dobi dužni pridonositi svojem uzdržavanju i školovanju, stječu li, dakako, imovinu radom.

Na tu odredbu ukazao je u petak Jutarnji list, koji ju je popratio afirmativnom pričom o tome kako ona šalje snažnu društvenu poruku. Majka obitelji kojom je priča ilustrirana živi odvojeno od svog supruga na privremenom radu u Njemačkoj i kaže da bi se rado pozvala na ovu odredbu kad joj troje djece koju odgaja uz pomoć bake ne pokose dvorište ili spreme krevet. Španjolski prijedlog zakona, kaže se dalje, još je konkretniji, pa su djeca dužna pisati i zadaću, marljivo učiti i poštivati školska pravila. No ni u nas niti u Španjolaca kršenje odredbe nije kažnjivo.

Pokušajmo zamisliti kako izgleda praktična primjena ove 'stress relief' regule. Uzmimo prosječnu situaciju - majka ili otac ste mušičavog pubertetlije ili živahne curke, ili oboje. Sinoć su zaglavili na klupici s društvom ili doma na tabletu i onako krmeljavih očiju, svjesni da moraju u školu, valjaju se po krevetu, prekrivajući jastukom glavu da iz druge sobe ne čuju dinamičnog Franu Ridjana na 'Dobro jutro, Hrvatska'. Budite ga odrješitim, ali lucidnim: 'Ustaj vojsko, idemo, spremanje kreveta... Nećeš? Znaš li ti da je to protuzakonito?'

Pozitivni efekt nedvojbeno postoji, ali je suprotan od onoga kojemu je zakonodavac težio. Kad mu mrtvi ozbiljni kažete da je upravo prekršio zakon, vaš tinejdžer/ica će se brže razbuditi, jer će prasnuti u smijeh. Kad još malo naraste i uoči punoljetstva ostvari svoj prvi kontakt s okrutnim hrvatskim tržištem rada, zakonodavac vam daje puni legitimitet da podmuklo saletite potomstvo dok se vraća kući s raznošenja letaka ili pranja prozora na benzinskoj pumpi i spriječite ga da zarađeni džeparac slupa u kladionici ili na kakav estetski zahvat. Halo, jesi čula/čuo za članak 90! Lovu na sunce, režije treba platiti!

OK, možda karikiramo, ali nameće se pitanje – nije li država, umjesto o nekažnjivoj odgovornosti djece za nepospremljene krevete i igračke, trebala razmišljati o setu propisa (ali i njihovoj provedbi) koji bi resetirali društvene, pa tako i obiteljske odnose na bolje? Ne bi li jednako gorljivo kao za medijaciju i zaštitu od nasilnika trebala skrbiti i za tete iz vrtića, koje s djecom nerijetko provode više vremena nego roditelji, te ih zaštititi od lokalnih političkih harambaša koji ih nazivaju neradnicima i krešu im plaće? Ne bi li trebao zaštititi dostojanstvo nastavnika koji se klataraju po gradskim autobusima jer im je neki neodgojeni klipan iz disfunkcionalne obitelji razbio šajbu zbog jedinice? Ne bi li trebao rasteretiti roditelje od troškova ubrusa i plastičnih čaša za vrtić, osnovnoškolce od preteških školskih torbi, a srednjoškolce od nepotrebnih i ideološki obojenih informacija u udžbenicima? I ne bi li sustav socijalne i zdravstvene skrbi trebao djelovati preventivnije i konkretnije, umjesto da prepušta roditelje na milost i nemilost internetskoj medicini i roditeljstvu?

Negdje oko Gospe vrijedne službenice i službenici ministarstva Milanke Opačić vratit će se s godišnjeg, pokrpati te proceduralne trojanske konje iza kojih su se skrili konzervativni lobisti u Ustavnom sudu, papiri će par dana putovati s jednog kraja Markova trga na drugi i zakon će stupiti na snagu. Neki roditelj će možda i zaprijetiti djetetu omiljenom babarogom – policijom – ako tri dana zaredom ne spremi krevet. A mi ostali ćemo još malo mozgati nad rezultatima onog nedavnog istraživanja, po kojemu su djeca rođena u komunizmu ispala veći prevaranti i lažovi od onih rođenih u kapitalizmu. Možda smo zbilja tu i tamo uspjeli prevariti svoje roditelje tako da tri dana zaredom ne spremimo krevet, ali se barem o tome nije brinula država.