'Oprostite, nešto mi ovdje nije jasno', pristojno je rekla učenica sedmog razreda u učionici kemije jedne zagrebačke osnovne škole tijekom provedbe istraživanja o obrazovnim aspiracijama učenika. 'Ne razumijem ovu riječ.' Pitanje nije neuobičajeno. Kao znanstvenici u istraživanjima ponekad koristimo djeci nejasne i nepoznate riječi. 'Evo, ovu tu. Optimizam. Što to znači?' Isto se ponovilo u značajnom broju sedmih razreda u kojima provodimo istraživanje. Problemi su uvijek bili s istom riječi. Okruženi plakatima o izotopima koje su sami izradili, značajan broj trinaestogodišnjaka nije poznavao pojam optimizam. Izotope poznaju, optimizam ne.

Ova činjenica jasno ukazuje na relativno nerazvijen rječnik naše djece čiji bi se razvoj morao potaknuti poticanjem čitanja i umjetničkog izričaja od rane dobi, a prije svega odabirom književnih djela bližim njihovim interesima. Još je jasnije da navedeno ukazuje na činjenicu da se u hrvatskim školama, osim u slučaju velikih problema, gotovo uopće ne spominju emocije. Ako i postoji, dio vezan uz osobni i socijalni razvoj izgubljen je u oceanu podataka o skandinavskim kraljevskim obiteljima, dijelovima parobroda i pravilnom naglašavanju. Nadi, sreći, strahu, ljutnji, ljubomori, pa i ljubavi, vrata hrvatske škole gotovo su zatvorena. Tome i o tome uči se negdje drugdje.

Cijepljeni od praktičnog znanja

Prije tjedan dana djelatnici Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja predstavili su rezultate ispita državne mature. Ukazujući na uspjeh u pojedinim ispitima, iskazali su zabrinutost za trenutna postignuća hrvatskih učenika i budućnost Hrvatske prikazom relativno jednostavnog matematičkog zadatka. Taj zadatak u kojem se koristi potrošnja goriva vozila neuspješno je riješilo preko 12 tisuća pristupnika ispitu osnovne razine matematike. Uspješno rješenje zadatka zahtijeva malo logike i korištenje osnovnih računskih operacija.  

Sam zadatak predstavlja dio onoga što se uči u osnovnoj školi i potpada u ono što bi se moglo nazvati funkcionalnom pismenošću. Sposobnost uspješnog rješenja takvog zadatka mogla bi im jednom koristiti u životu. Činjenica da toliko učenika ne uspijeva riješiti ovakav zadatak na njima najvažnijem ispitu dosadašnjeg obrazovnog puta nije iznenađujuća. Isto pokazuju sve dosadašnje analize rezultata državne mature iz svih predmeta, ne samo matematike.

Još manje treba čuditi to da se učenici ne snalaze u zadacima u kojima se simuliraju životne situacije. Rezultati naših učenika na PISA ispitivanjima pokazuju da je hrvatska škola vrlo uspješno cijepljena od toga. Najmanje pak iznenađuje činjenica da rezultati i njihov profesionalni vapaj nisu izazvali značajnu reakciju javnosti, posebice političara. Nedostatak je reakcije u potpunosti očekivan u društvu izgubljenom u trivijalnom. Društvu i politici opsesivno usmjerenim na razgovore o prošlosti. Društvu i politici nesposobnim iznjedriti sliku budućnosti.

Borbeni avioni, naftne kompanije... A obrazovanje?

Činjenica da nakon dvanaest godina učenja matematike deseci tisuća učenika ne pokazuju osnovne sposobnosti koje bi im mogle trebati u životu te da značajan dio trinaestogodišnjaka uopće ne poznaje pojam optimizam simptomi su istog problema. Škola je udaljena od životnih iskustava mladih osoba. Što i kako se uči i poučava, još je udaljenije od znanja, vještina i stavova koji su mladim ljudima potrebni za današnji život, a u potpunom je neskladu u odnosu na ono što će im trebati u budućnosti.

Usprkos svemu, ljudi koji rade u našim školama i vrtićima, sa svim svojim manama i pozitivnim osobinama, predstavljaju rijedak potencijal ovog društva. Gdje i s kim drugim govoriti o optimizmu? Gdje u okolini vidjeti funkcionalno? Recimo, funkcionalno trošenje proračunskih sredstava. Još je problematičnije kome reći da je zabrinjavajuće to što mladi ljudi ne znaju riječ optimizam i nemaju osnovna znanja i vještine za život i rad.

Koga je u ovom teatru taština, bahatosti i licemjerja uopće briga za to? Što znači jedan matematički zadatak u zemlji u kojoj prirodna nepogoda postaje atraktivna i zanimljiva tek kad guta kuće i prijeti velikim gradovima? Što uopće znače odgoj i obrazovanje u zemlji skromnih sredstava, u kojoj se kupuju borbeni avioni i naftne kompanije na Božić preko televizije, a trećina stanovništva živi u siromaštvu? Postoje ideje za koje se vrijedi optimistično i do kraja boriti – Hrvatska i bolje obrazovanje za mnogo ljudi sigurno su takve.

*Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.