U Afganistanu se gine sve krvavije i učestalije, a svaki pokušaj novih mirovnih pregovora završava novim diplomatskim porazom. Tako je i ovog kolovoza, kada je poginulo 66 Amerikanaca, što čini najviši broj njihovih žrtava u samo jednom jedinom mjesecu, a u razdoblju od nepunih deset godina, koliko NATO u ovoj izmrcvarenoj, ali neosvojivoj zemlji vodi 'rat protiv terora'. Iz nje su već protjerani Britanci i Rusi, a sada i Amerika i NATO traže onu vrstu časnog izmaka koji će nemoćni Zapad proglasiti – velikom pobjedom u neizbježnom porazu. I u redovima saveznika više nitko ne vjeruje nikome, a svatko samo za sebe želi osigurati bar neku sigurnu odstupnicu, u čemu se više ne biraju ni sredstva, ni sugovornici, ni vrijeme. Osporeni afganistanski predsjednik sada od Saudijske Arabije traži da mu pomognu u konačnom afganistanskom mirenju, a bezobzirno otkriva američke pregovaračke tajne, dok Kabul i Washington tek trebaju dogovoriti buduće odnose kada se međunarodne trupe 2014. godine povuku iz izravnih borbenih akcija (ali ne i iz Afganistana).

Ovog su kolovoza talibani dokazali da mogu rušiti i 'nepobjedive' američke leteće tvrđave (helikopter u kojem je poginuo 31 vojnik), a iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, gotovo po narudžbi i vlastitom izboru, poplavom bombaša-samoubojica i iznenadnim atentatima podmetnutih špijuna ubijaju one (čak i brata predsjednika Republike) koji bi, nakon bitnog smanjenja američkih i inozemnih borbenih trupa (još se ne zna koliko), već od 2014. godine, trebali preuzeti temeljnu brigu za očuvanje opće afganistanske sigurnosti. Ove su godine u Afganistanu ukupno poginula 402 pripadnika međunarodnih vojnih jedinica. Talibani su sve jači, prosječni Amerikanci sve nestrpljiviji. Međunarodna zajednica još jednom potajice smišlja nove uzaludne formule kako bi talibane (ali bez Al Kaide) vratila na političku scenu, a budući Afganistan ipak zadržao neke 'temeljne zapadne i civilizacijske vrijednosti'.

Obama će ove godine povući 10 tisuća vojnika, a dodatne 23 tisuće do kraja 2012. godine, da bi negdje 2014, kada bi Afganistanci trebali preuzeti cjelokupnu brigu za sigurnost vlastite zemlje (sa ili bez talibana), ostalo 20 do 40 tisuća Amerikanaca (sada ih ima oko stotinu tisuća), koji bi obučavali i pomagali Afganistancima da sami za sebe ostvare ono što nisu mogli ni Amerikanci, ni NATO u cijelom proteklom desetljeću. O tome se tek sada vode vrlo napeti pregovori između Washingtona i Kabula, u čemu se vladajuća afganistanska elita boji da će na kraju biti prepušteni samima sebi i osveti talibana, a Amerikanci više ne žele potpisati ništa što bi ih zauvijek osudilo na mrcvarenje u Afganistanu. Amerikanci bi se i dalje borili protiv terorizma i proizvodnje i raspačavanja droge, a obučavali Afganistance, ali se ovog trenutka još ne zna gdje, kako i koliko, u kojoj vrsti baza, pod čijim izravnim zapovjedništvom i po čijim vojnim i geostrateškim pravilima. Washington želi zadržati otvorena vrata, a Kabul dobiti neraskidiva ugovorna obećanja, Karzai bi htio pismena jamstva, a Washington je spreman samo na načelna obećanja.

U tom strahu od međusobne izdaje cvate politika međusobnog podmetanja nogu: Amerikanci su započeli tajne pregovore s talibanima, bez Karzaija, a Karzai lobira u Saudijskoj Arabiji, da i bez pomoći Washingtona započne vlastite mirovne pregovore. Nešto se zbiva i u Pakistanu, a u prosincu ove godine u Njemačkoj će se održati velika međunarodna konferencija o Afganistanu na kojoj će trebati dokazati da Zapad nije izgubio mir nakon što ipak nije pobijedio u ratu. U tim beskonačnim nedoumicama neprestano se traži 'pošten posrednik', a sve češće spominje Turska, koja bi u svim tim nedoumicama oko arapskih i azijskih muslimanskih zemalja trebala prva pomoći u konačnom dokazivanju da arapsko proljeće neće završiti u još jednoj ledenoj zimi, a Afganistan i Irak ipak mogu doživjeti mirotvorni demokratski rasplet. Gadafi je svrgnut, ali se Siriju ne smije dirati, Tripoli su već zauzeli - kako tvrde neki znalci - bivši prijatelji Al Kaide, dok arapsko proljeće neće nikada procvjetati do kraja sve dok ne padnu i omrznuti monarhistički režimi u Perzijskom zaljevu.

U svim tim raspravama o Afganistanu (u okviru NATO-pakta) sudjeluje i Hrvatska, koja se očekivano sakrila iza sigurne formule 'zajedno smo došli, zajedno ćemo otići'. Hrvatski vojnici već sada rade ono što će raditi svi ostali poslije 2014. godine (obučavati, a ne ratovati), a koliko je to važno i Washingtonu, vidi se iz američkog nedavnog poklona - hrvatskoj vojsci darovano je 15 borbenih Hummera, kako bi se hrvatski vojnici već kod kuće privikli na ono što voze u Afganistanu. Dok u mnogim zemljama traju ozbiljne rasprave o budućnosti Afganistana, Hrvatska se ponaša kao da vjeruje u konačnu i neodgodivu pobjedu Washingtona i NATO-pakta, u povlaštenom položaju one sretne zemlje kojoj su već sada obećani veliki poslovi u poslijeratnoj afganistanskoj obnovi, kao da će i talibani, čak i u nekoj novoj koalicijskoj vladi, otvorenog srca i raširenih ruku, dočekati one koje još uvijek, a zauvijek, pokušavaju protjerati iz Afganistana.

Početkom ove godine, predsjednik Josipović posjetio je Kabul, a krajem prošle godine Hrvatska je Gospodarska komora potpisala poseban sporazum s komorom Afganistana i otvorila vlastito predstavništvo kao 'odskočni centar za cijelu Srednju Aziju'. Ovog trenutka jedno hrvatsko poduzeće gradi lokalnu cestu u vrijednosti od 2,5 milijuna eura, a Hrvatska je uvrštena na ekskluzivan popis od sedam zemalja koje mogu sudjelovati u svim tenderima izgradnje i obnove. Afganistanski su investitori obećali ulagati u Hrvatsku, a Hrvatska je vojska Afganistanu nedavno poklonila 15 tisuća otpisanih kalašnjikova, pa se ponekad čini da je u ovom zapletenom afganistanskom slučaju Hrvatska optimističnija od Washingtona, a hrvatski izvoznici upravo u Afganistanu pronašli tržište na kojem će nadoknaditi sve europske gubitke. Još malo oružja za rat, a još više snova o ekskluzivnom gospodarskom procvatu u okrvavljenoj zemlji.

Ipak, hrvatski vojnici u Afganistanu čine odličan posao za cijelu Hrvatsku, bez obzira na to što je do sada svaki ukupno koštao gotovo pola milijuna kuna. Hrvatska je odabrala Afganistan, a izbjegla Irak, dok bez Afganistana ne bi bilo ni NATO-pakta, koji je Hrvatskoj osigurao najčvršći regionalni kišobran, a omogućio reforme koje su stajaću vojsku smanjile od 40 na 15 tisuća ljudi. Samo ta ušteda obilno nadoknađuje sve afganistanske troškove. U jednom mandatu (šest mjeseci) hrvatski vojnici mogu uštedjeti oko 15 tisuća eura, a regionalno predvodništvo u obučavanju afganistanskih i drugih policija dokazuje da je Hrvatska i iz 'balkanskih ratova' izašla kao zemlja-pobjednik kojoj se najviše vjeruje i koju se najviše cijeni. To je opravdanje (ili utjeha), dok se u vremenima u kojima 'slonovi plešu, a ugiba sitna trava' i nije moglo reći mnogo više od onoga što tako razumno, a tako nemoćno, poručuje i hrvatska službena formula: 'Zajedno smo ušli, zajedno ćemo izaći.'