Nekoliko momenata u posljednjih 30-ak godina hrvatske povijesti obilježilo je kršenje slobode medija napadima političara na najvišim dužnostima, a jedan od najzvučnijih bio je progon novinara Feral Tribunea 1990-ih godina kako bi ih se spriječilo da kritički pišu o režimu Franje Tuđmana, u sklopu kojega je čak uveden porez na šund da bi se taj medij financijski uništilo. Među novijim momentima svakako valja navesti brojne tzv. slapp tužbe političara s ciljem da se 'začepi gubica zločestim novinarima'. Najnoviji moment u ovom negativnom nizu napad je na slobodu medija i medijskog izvještavanja koji je izveo predsjednik RH Zoran Milanović.

Iako nikakav argument u demokratskom društvu ne može opravdati takav napad na medijske slobode, Milanović je ipak opravdavao svoju odluku time da ne želi da se vojska koristi u političke svrhe i još dodao da vojska novinare uopće ne zanima te da mediji neće biti zakinuti jer će dobiti priopćenje. Pri tome je izrekao nekoliko zamjena teza i jednu veliku neistinu, a u hrvatsku praksu nakon puno godina ponovno uveo - agitprop.

Zamjena teza prvenstveno je vezana za korištenje vojske u političke svrhe. Naime ako itko koristi vojsku u političke svrhe, onda je to upravo Milanović, a sve zato što mu ministar obrane nije izašao ususret da zajedno postave novog zapovjednika Počasno-zaštitne bojne. Časnika koji možda i jest kvalitetan i perspektivan, ali koji trenutno ne ispunjava uvjete za tu dužnost. Taj sitni detalj, naravno, predsjedniku nije važan, pa onda već mjesec dana iz osvete kao taoce drži cijelu vojsku, a posebice načelnika Glavnog stožera Roberta Hranja, i preko njihovih leđa prepucava se s ministrom obrane te stvara klanove 'moji protiv njegovih', što se sigurno ne odražava najbolje na stabilnost same vojske. O tome dovoljno govori i činjenica da je u ponedjeljak, kao u nekom američkom filmu, poslao vojnu policiju da smijeni regularnu stražu u vojarni u Našicama, kao da je riječ o nekim kriminalcima ili pobunjenicima, a sve kako bi se spriječio ulazak novinara u nju.

Neistina koju je Milanović izrekao je ta da medije uopće ne zanima vojska. To dokazuju bezbrojni članci u novinama i na portalima te prilozi na televizijama vezani uz ispraćaje vojnika u misije u posljednjih dvadesetak godina, koliko u njima sudjelujemo, u kojima se u pravilu političke izjave izdvajaju u posebne članke i priloge, a teme o vojnicima koji odlaze u misije - njihove izjave, razmišljanja i osjećaji, tko je prvi put u misiji, tko ide treći ili četvrti put i druge zanimljivosti - izdvajaju se u posebne članke i priloge da se ne bi utopili u politiziranju državnih dužnosnika. Tu je također prisutna još jedna zamjena teza jer je upravo Milanović taj kojeg vojska uopće ne zanima, iako mu je to jedna od tri glavne ustavne ovlasti, sve dok mu uredno servisira potrebe prijevoza helikopterima i brodovima za službena i privatna putovanja i dok može gurati svoje kadrove bez ikakvih problema.

Naime mediji su tijekom njegova predsjedničkog mandata više puta pisali o repovima sumnjivog remonta transportnih helikoptera, problemima s drogom među vojnicima, kršenju stege i drugim problemima, no on je pisanje medija o nekima od njih nazvao 'sitnim skandaliranjem' i nije tražio nikakve izvještaje, istrage niti bilo što slično čime bi pokazao da ga vojska zanima. Isto tako je godinu i pol šutio o navodnim kršenjima zakona, za što je Banožića počeo prozivati tek otkad više nisu u ljubavi. Umjesto toga, primjerice, potencirao je svađu o isluženim oklopnim vozilima, oko čije se nabave Vlada nećka, a koju Milanović odnedavno svesrdno zagovara. Ili oko lošeg stanja hrvatskih vojarni, o čemu je također šutio dok je bio u tolerantnim odnosima s ministrom obrane.

Zabranom ulaska novinarima u vojarnu na ispraćaj vojnika koji idu u misiju i porukom da će dobiti priopćenje, Milanović je na velika vrata u Hrvatsku vratio agitprop pa tako ubuduće novinari neće smjeti sami vidjeti što se događa na ispraćajima vojnika u misije, a možda i na drugim događajima u vojarnama, poput polaganja prisege ročnika, vojnih vježbi i sličnog, nego će morati svoje članke i priloge kreirati isključivo po službenim priopćenjima koja šalje neka državna institucija. Takvu vrstu cenzure i ograničavanja medijskog izvještavanja pamte možda još jedino najstariji hrvatski novinari koji su to iskusili u razdoblju prije demokratskih promjena 1990.

Tako je Milanović u nešto više od godinu i pol predsjedničkog mandata prešao put od 'velikog protivnika protokola' koji svakodnevno odradi po nekoliko protokolarnih obaveza, preko 'velikog reformatora pravosuđa' koji je protuzakonito pokušao progurati svoju kandidatkinju na čelo Vrhovnog suda, do 'velikog reformatora vojske' koji je svog kandidata bez uvjeta za taj posao htio postaviti za zapovjednika PZB-a, pa kad to nije uspio, odlučio je 'razbucati' ministra obrane i narušiti stabilnost cijelog vojnog sustava, a sada je postao veliki cenzor medija koji je zabranio ulazak novinarima u vojarnu i vjerojatno je prvi put da se tako nešto dogodilo još od Domovinskog rata.

Osim što nije istina to da medije vojska ne zanima, nego je riječ o Milanovićevoj izmišljotini kako bi opravdao svoj nedemokratski potez, važno je javnosti pojasniti i to da je Milanović izabran da bude predsjednik RH, a ne glavni urednik hrvatskih medija, kao što to nije ni premijer Andrej Plenković, koji isto tako voli novinarima govoriti što bi trebali, a što ne bi trebali raditi. Doduše, zasad im još ne zabranjuje ulazak u Banske dvore, ali tko zna, Milanović je unio tu ideju u politički prostor, možda ga netko odluči i slijediti. U svakom slučaju, onoga dana kada ga vlasnik nekog medija postavi za glavnog urednika, tada će Milanović moći govoriti da njegov medij vojska ne zanima i njegovi novinari neće pratiti vojne teme. I to će moći raditi vrlo kratko vrijeme, dok ga vlasnik ne smijeni zbog sulude nenovinarske politike vođenja tog medija.

Do tog dana bilo bi bolje da Milanović ostavi novinarstvo novinarima i da se počne baviti poslovima predsjednika RH zapisanima u Ustavu i zakonima. Primjerice, da s premijerom i ministrom vanjskih poslova dogovori nove veleposlanike, zbog čijeg nepostavljanja ispadamo neozbiljna država koja po tko zna koji put u nekim od svjetskih centara moći nema veleposlanike. Trebao bi se baviti i problemima kojih u vojsci ima napretek, od sumnjivog remonta helikoptera, korištenja i raspačavanja droge u elitnoj postrojbi, učestalih samoubojstava koja postavljaju pitanje provjere, selekcije i zdravstvenih pregleda ljudi, lošeg stanja vojnih brodova i infrastrukture, pa sve do neopravdanog trošenja vojnih resursa radi komocije visokih dužnosnika (u čemu prednjače Milanović i Banožić), propadanja vozila iz američke donacije i brojnih drugih problema.

Umjesto navedenih problema, predsjednik forsira izmišljen i za funkcioniranje sustava potpuno nebitan problem, a sve zato što njegov čovjek nije postavljen na dužnost za koju ionako nema uvjete. Svi oni koji misle da je Milanović u pravu i da radi dobro, neka zamisle da je situacija obrnuta, da je Milanović premijer, a da mu neki drugi predsjednik države radi takve probleme. Oni koji bolje pamte sjetit će se da smo imali sličnu, iako dosta blažu situaciju s Kolindom Grabar Kitarović. Srećom, ona je, koliko god bila loša predsjednica jer se isto bavila svime drugim samo ne onime što joj je bila ustavna ovlast, ipak bila dovoljno pametna da se na kraju dogovori s tadašnjim premijerom Milanovićem i njegovim ministrom Antom Kotromanovićem oko toga tko će u kojim situacijama te na koji način upravljati i zapovijedati vojskom, pa nije došlo do ovakvih suludih situacija kakvima danas svjedočimo.

Za kraj, predsjednik Milanović često se voli pozivati na Ustav RH, a svaki zakon koji mu se ne sviđa proglašava protuustavnim, pa bi ga valjalo podsjetiti na članak 38. Ustava koji svojom odlukom o zabrani ulaska novinara u vojarnu vjerojatno i sam krši. U tom članku, među ostalim, piše da se u Hrvatskoj jamči sloboda izražavanja misli koja 'obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja', da novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristup informacijama te se u njemu kaže da je zabranjena cenzura.