Hrvatsku očekuje znoj, ali ne krv i suze. Tako to barem u zadnjim danima predizborne utrke obećava izgledni pobjednik Zoran Milanović koji je, očevidno namjerno, pa makar i lažno, u skladu s vrlo ograničenim hrvatskim probavnim mogućnostima, gotovo do kraja razvodnio jednu od najmudrijih i najhrabrijih Churchillovih predvodničkih poruka. Već je i znoj previše, a krv i suze mogle bi samo uzdrmati ionako užasnuto hrvatsko biračko tijelo. Mnogi bi se - barem načelno - složili da bi bilo dobro malo više raditi, ali će malo tko pristati da ostane bez državnog novca koji nije ni zaslužio, a pogotovo zaradio, dok tek sada treba biti spreman za temeljitu promjenu navika. Bez dodatnog obrazovanja, poslovne spretnosti i osobnog rizika, jedva da će bilo tko opstati u ovoj zlosretnoj Europi, a pogotovo Hrvatska, koja se u ovim oskudnim danima ponovno vozi u posljednjem recesijskom vagonu. Nakon što je dva mandata za redom pod vladajućom palicom HDZ-a, guranje glave u pijesak postalo svojevrsna nacionalna vrlina, oporbeni čelnici, a - kako se čini - budući vlastodršci, i sami moraju tvrditi da ovu unesrećenu zemlju ipak čekaju neka vrlo izgledna vremena. Hrvatska jest u rasulu, a Europa tek čeka konačna spasonosna rješenja, dok Milanović vrlo oprezno, a ipak mudro, želi dokazati da se i ova nepregledna prašuma može raskrčiti bez čelične mačete u osvetničkoj ruci.

Od dnevne proizvodnje beskonačnog straha nema nikakve koristi, pa čak i Čačić, govori o 'gospodarskoj dijeti, a ne o bolnim rezovima'. On unaprijed mora dokazati da zna više nego što može, dok neki drugi Milanovićevi mogući ministri već mjesecima mašu toljagama u bespotrebnim političkim iznudama. Ostojić (policija) se slika s britvom, Linić obećava MMF, a Vesna Pusić preuranjeno i bespotrebno zagovara svojevrsni 'kadrovski feudalizam' u najavljenom preustroju Ministarstva vanjskih poslova.

Najutjecajnije novine već su objavile rasporede 'nemogućih pet mjeseci' budućeg premijera, pa se, i bez novih kostura u ormaru, ipak otkriva da je HDZ odgodio sve što je mogao odgoditi u mogućem programu gospodarskog oporavka, samo da bi u slučaju poraza mogao trijumfalno tvrditi kako novi vlastodršci nemaju baš nikakvih šansi. Već do polovice ožujka Hrvatska mora dokazati pouzdanost u raspolaganju novcem, nepokolebljivost u poštivanju obveza i dalekovidnost u pristupu Europi, kako je s nekim drugim nesretnicima ne bi bacili u kreditnu kantu za otpad. U nekim bitnim stvarima Hrvatska je konačno zakoračila u samo središte svijeta (NATO, EU), a ipak ostala na rubu presudnih promjena, u vječitoj ulozi nezakonitog, pa čak i neželjenog djeteta, kojeg Zapad nije htio posvojiti, a Balkan već davno otpisao kao iskrenog i pouzdanog susjeda.

Ali čak i takva Hrvatska ima šanse da bude 'veća od sebe same', kako to tvrdi Vesna Pusić. I male zemlje mogu biti utjecajne ako se oslone na vlastite velike ljude, one koji će uvijek dobro procijeniti kada treba prosvjedovati u četiri oka, a kada javno lupati šakom o stol. Ovoga se trenutka Hrvatska ne treba javno braniti od onoga što još nitko nije javno zatražio (hrvatsko sudjelovanje u napadu na Iran), a poput razmaženog djeteta, iz zabačenog provincijalnog zapećka, prezirno odmahivati rukom na očajničke ideje Berlina i Pariza o strukturalnom preustroju Europe. Zagreb ne može opstati samo na političkoj i diplomatskoj transfuziji iz Washingtona i Bruxellesa, ali Washington ne treba gurati u naručje HDZ-a, a Bruxelles plašiti hrvatskim izdanjima Vaclava Klausa.

Ovih dana oni najmoćniji više nemaju vremena, a pogotovo strpljenja, za ovakve prigodne predizborne buntovnike. Neke od diplomatskih ideja (podjela na 'političke' i 'gospodarske ambasade') ipak smrde na uspostavu novog političkog i diplomatskog monopola. U sređenim državama nema 'vaših' i 'naših', a pogotovo ne 'tvojih i mojih'. Ova Hrvatska više nema vremena za onu vrstu pobjedničke opijenosti zbog koje bi pojedinačne ambicije nekih članova Vlade vrlo brzo, pa čak od danas na sutra, mogle postati opasnije od moguće podvale političkih neprijatelja. Račana su svrgnuli saveznici, a ne galamdžije na masovnim prosvjedima HDZ-a.

A već pet dana nakon izbora (9. prosinca) na najvažnijem mjestu i u najvažnijem društvu (uvod u Summit europskih čelnika), hrvatski će predstavnici (predsjednik Josipović i tehnička premijerka Jadranka Kosor) u Bruxellesu potpisati Pristupni ugovor Europskoj Uniji. Za Hrvatsku će to biti povijesni preokret, a za Europsku uniju tek dobrodošli dokaz da ni u danima najvećih izazova nije posustala na osporenom putu proširenja. I dok će cjelokupna europska i globalna javnost, u znaku velikih nada, ali i neizbježnih strepnji, u prvom redu nestrpljivo očekivati što će o budućnosti Europe tom prigodom objelodaniti Angela Merkel i Nicolas Sarkozy, Zagreb će još jednom, u svojoj globalnoj sjeni, ipak morati pokorno pristati na mnoge nove i dodatne europske obveze. Mali uvijek prolaze težim putem, a ipak moraju biti odgovorniji od velikih.

U tim teškim okolnostima bit će izuzetno teško skrojiti proračun koji će biti podjednako prihvatljiv i domaćoj i inozemnoj javnosti (već je gotovo sigurno da će i nacionalne budžete prvo provjeravati Bruxelles). U ovim danima kada se raspeti euro našao na sudbonosnom križu, najmoćniji inozemni nadglednici više neće dopuštati ni najmanje balkanske javašluke, a iscrpljena domaća javnost nikakve dodatne afere iz novih vladajućih krugova. Nitko neće opraštati alkoholiziranim gradonačelnicima, dok će se nova vlada znojiti u suzama kako bi pokrpala sve preskupe obveze koje je HDZ službeno potpisao u iznudi pristupa Europi, od sanacije brodogradilišta, do spašavanja sisačke Željezare. Na jednoj će strani trebati nahraniti krave, a na drugoj obrisati hektolitre prolivenog mlijeka. Ponegdje će trebati pastu vratiti u tubu, a još češće prebrisati bezbrojne lažne pozlate.

Hrvatska može postati veća od sebe same samo ako se oslobodi provincijalnih zabluda, mitomanskih snova i vlastohlepnog rasipanja. Neke riječi zvuče bolje kada se izriču na pristojniji i suzdržaniji način, pa tako ohrabruje što je Čačić postao diplomat (dijeta, a ne bolni rezovi), a Milanović preskočio očekivane jadikovke o nepopravljivoj dolini suza. Pa ako se nakon izbora ipak zapleše, biti će to samo nijemo kolo, a ako se zapjeva, biti će to jetki bećarac, bar u onoj prvoj, najtežoj godini, kada treba dokazati da Hrvatska i u ovim vrlo mučnim vremenima još ima snage, vremena i ljudi za mnogo odgovornije promišljanje potpuno drugačije budućnosti. U znaku krvavog znoja, a sigurno bez besplatnog meda i mlijeka.