Hrvatska ne može još deset godina čekati euro. Nije riječ o tome da Hrvatska sama, jednostrano, uzme eurske novčanice kao vlastito sredstvo plaćanja, kao što su to učinili Crnogorci. S jedne strane, to Europska unija ne dopušta Hrvatskoj, a s druge, to ne bi riješilo hrvatski problem. Riječ je o tome da Hrvatska hitno mora postati članicom sustava Europske centralne banke i zone eura da bi mogla osiguravati vlastitu novčanu likvidnost iz europske primarne emisije, sa samoga izvora na kojemu nastaje euro kao valuta. U suprotnom, Hrvatskoj prijeti još deset godina ekonomske agonije, stalne strepnje zbog tečaja, nelikvidnosti, potpunog zaustavljanja rasta, razvoja i zapošljavanja.

U čemu je problem, lijepo se vidjelo ovih dana, kada je Hrvatska narodna banka bila prisiljena prodati 238,9 milijuna eura iz svojih pričuva (što je čak dva posto rezervi!). U medijima su se pojavile interpretacije, odaslane iz samog HNB-a, da je to bila obrana od špekulativnog napada 'jedne banke' na kunu. Dosad su se takve prodaje deviza tumačile kao intervencije na deviznom tržištu radi stabilizacije tečaja kune, odnosno cijena, u sklopu borbe protiv moguće pojave inflacije. No nijedno od toga više nije točno: sada se jednostavno odvija odljev deviza iz zemlje, banke vraćaju posuđene devize bankama-majkama u inozemstvo, poduzeća vraćaju inozemne devizne kredite, investitori isplaćuju profite u inozemstvo. A taj odljev deviza dovodi Hrvatsku u bezizlaznu ekonomsku poziciju, u totalnu kunsku i deviznu nelikvidnost, a s njom i u novu vrstu nestabilnosti tečaja i cijena.

U suvremenoj monetarnoj teoriji postoji konsenzus oko toga da male otvorene zemlje ne mogu imati vlastitu valutu (jer to bi bio funny money) i da je korištenje tuđe valute ili valutnog odbora optimalan izbor za njih. Tako je i Hrvatska odabrala de facto valutni odbor (engl. currency board) kao svoj monetarni režim: pojednostavljeno govoreći, ona emitira zamjensku vlastitu valutu (kunu) s 'podlogom' u čvrstoj valuti (euru), koju drži u pričuvama.

No tečaj nije fiksni, kako se to često u nas može čuti, nego upravljano plivajući (to se u monetarnom žargonu naziva prljavim plivanjem ili dirty float). Centralna banka služi se intervencijama na tržištu, sama kupuje i prodaje devize kada ocijeni da je to potrebno da bi stabilizirala tečaj, no tečaj je i dovoljno čvrst da kao monetarno sidro stabilizira i cijene.

(Tu odmah valja upozoriti: domaće cijene zapravo ne stabilizira tečaj, nego uvoz, prodaja uvozne konkurentske robe na domaćem tržištu po svjetskim cijenama, što ne dopušta rast domaćih cijena. A ako nema deviza ni uvoza, neće ni cijene biti realno stabilne unatoč stabilnom tečaju.)

Budući da gospodarstvu stalno treba sve više novca u optjecaju, hrvatski sustav valutnog odbora dobro funkcionira dok postoji priljev deviza iz inozemstva. HNB kupuje te devize i emitira kune, eventualni višak kuna 'sterilizira' uvođenjem obaveznih pričuva bankama koje imaju otkud davati kredite (s deviznom klauzulom) i svi su sretni i veseli. Raste potražnja za robom i uslugama, ljudi se zapošljavaju, država može posuđivati i trošiti, plaće mogu rasti. No dogodi li se neki vanjski šok, kao sada zbog straha od prijeteće nestašice nafte, pa klatno krene na drugu stranu, inozemna ulaganja i kreditiranje presuše, a dotok deviza se pretvori u odljev deviza, zemlje s valutnim odborom nađu se u situaciji da ne mogu opskrbljivati novcem svoje privrede.

I to se sada događa Hrvatskoj, zavlada nelikvidnost, a iščezava i onaj novac koji nastaje s većom brzinom optjecanja, zahvaljujući optimizmu ljudi i njihovu pozitivnom raspoloženju.

Najgore je to što se u takvoj situaciji Hrvatska ne može ni okrenuti vlastitoj valuti i emisiji vlastitog novca (monetarnom suverenitetu) jer njega sam narod ne želi. Kad bi HNB počeo emitirati kune bez devizne 'podloge', samo na temelju domaćih obveznica, neke imovine ili nekih krupnih poslova, kako se to često predlaže u krugovima monetarne oporbe, Hrvati bi, umjesto da plate račune, opet za te kune kupovali eure, čime bi nepovratno narušili tečaj i izazvali hiperinflaciju.

No da je Hrvatska dio zone eura, dužnici bi se mogli razduživati u eurima, ali bi iz Europske centralne banke u Hrvatsku, preko poslovnih banaka i uzimanjem u zalog prvorazrednih vrijednosnih papira (zadužnica i dionica), iz njezine primarne emisije (što se u svakodnevnom jeziku naziva 'štampanjem novca', kao da postoji neki drugi novac osim 'štampanoga'), moglo dotjecati onoliko eura koliko je potrebno za plaćanja i interventna ulaganja radi izvlačenja iz krize, ulaganja koja onda mogu ići i mimo ustrašenih i paraliziranih poslovnih banaka.

To onda više nije novac iz inozemnih bankovnih plasmana, s kamatom od četiri-pet posto, koja do Hrvatske naraste na osam-devet posto, nego novac s početnom kamatom nula. Jeftin novac iz primarne emisije zapravo je jedini način za izvlačenje iz krize i pokretanje novog ciklusa zapošljavanja, koji Hrvatska sada nema, a kako sada stvari stoje, neće ga ni imati još barem desetak godina. To pak znači da je Hrvatska osuđena na izostanak rasta i razvoja i desetljeće daljnjega siromašenja, jer čak i kad se vrate inozemna ulaganja i krediti, to će biti prekasno i nepodnošljivo skupo.

Hrvatska pritom već sada posve zadovoljava uvjete za ulazak u zonu eura i bez gubljenja godina u europskim birokratskim čekaonicama, barem u usporedbi s drugim članicama zone kojima su javni dug, proračunski deficit, inflacija i sve ostalo u daleko lošijem stanju nego Hrvatskoj. Prema tome, Hrvatska mora od Europske unije ultimativno zatražiti euro, odmah i sada.

Druga je varijanta da uzme neku drugu čvrstu valutu kao svoju, a jedini kandidat za tako što je američki dolar. Sjedinjene Države, za razliku od nerazborite Europe, rado osiguravaju likvidnost iz primarne emisije svakome tko uzme njihov novac kao svoj. A za deset godina, kad se Europa smiluje, ako euro uopće preživi, lako se ti dolari zamijene za eure za pet minuta. Riječ je o iznosu na koji svjetsko tržište deviza ne bi ni trepnulo okom.