Budući da EU teži konvergenciji svojih članica, postoje brojne institucije, procedure i mehanizmi koji nam kao članici itekako mogu pomoći da te prosjeke dostignemo.

Hrvatska je daleko od nesigurnih i neizvjesnih dana kad je morala uspostavljati državu, voditi rat i otpočinjati tranziciju u suvremeno tržišno društvo. Izgledi da otpočnemo proces pridruživanja zajedno s ostalim zemljama Srednje i Istočne Europe koje su u Uniju ušle 2004., odnosno 2007. godine, nisu bili ograničeni samo klaustrofobičnim politikama koje su u Hrvatskoj provođene 1990-ih, već i visokom cijenom rata koju smo morali platiti. Nikad se ne smije zaboraviti da je Hrvatska početkom 1990-ih trošila pet puta veći dio BDP-a na obranu od, primjerice, Slovenije. Visoki izdaci za obranu su se s vremenom smanjivali i danas su na razini prosjeka europskih država, no razni moralni i politički deficiti i ožiljci koje je ratna situacija izazvala još uvijek nisu nestali.

Reforme bez sadržaja, zakoni bez provedbe

Sve hrvatske vlade su od 2000. godine bile – barem deklarativno – predane reformama. No, zbog nedostatka dugoročnih strategija i loše koordinacije, promjene da se zadovolje zahtjevi EU-a često su provođene bez analiza potreba i procjene učinaka, pa su rezultirale površnim reformama bez istinskog sadržaja i zakonima koji nisu bili adekvatno ni primjenjivani ni provođeni. Posljedica takvog pristupa promjenama je da je samo devet mjeseci prije pristupanja Uniji, Europska komisija u izvještaju o spremnosti Hrvatske još jednom iznova navodila brojne zahtjeve za usklađivanjem, primjenom i provedbom zakona i jačanjem administrativnih kapaciteta, posebice u poglavljima koja se odnose na konkurentnost, sudstvo i temeljna prava te pravosuđe, slobodu i sigurnost. Tek tri mjeseca prije pristupanja, Europska je komisija u izvještaju o hrvatskim pripremama za pristupanje utvrdila da Hrvatska generalno zadovoljava obaveze i zahtjeve i da je pokazala sposobnost da ispuni sve preostale obaveze. Međutim, Komisija i ovdje izražava nadu da će članstvo biti dodatni poticaj državi da nastavi reforme u području vladavine prava, prije svega u borbi protiv korupcije.

Iako i taj zadnji izvještaj Europske komisije ispravno naglašava nužnost istraga, procesuiranja i sudskih presuda s jedne i mehanizama prevencije s druge strane, Hrvatska bi se prije svega trebala usredotočiti na sustavne promjene koje će onemogućiti postojanje uvjeta za korupciju. Korupcija je, naravno, sveprisutna pojava u čitavom svijetu, pa i u EU-u. Najbolji dokaz su najnovija zbivanja u Republici Češkoj koja se usprkos gotovo desetogodišnjem članstvu u Uniji još uvijek nije oslobodila ni korupcije na najvišim razinama. Korupcija je, ipak, manje prisutna u društveno i ekonomski stabilnijim državama kakva će - valja se nadati - i Hrvatska jednom postati. Napredak u društvenoj i ekonomskoj stabilnosti ovisit će o spremnosti društva za temeljite promjene morala i društvenih normi kao i stavova i poticaja pojedinaca. Iako nam se, osobito s ulaskom u EU, može činiti da se bitno razlikujemo od Rusije, A. V. Ledeneva u nedavno objavljenoj knjizi „Can Russia Modernise? Sistema, Power Networks and Informal Governance“ opisuje vrlo sličnu situaciju u toj državi. Uostalom, isto vrijedi i za Češku i još neke novije članice Unije koje su nam i geografski i povijesno bliže od Rusije.

Gdje sve 'štekamo'

Tabela koja slijedi ne pokazuje samo da Hrvatska u brojnim pokazateljima itekako zaostaje za prosjecima zemalja EU-a, već niz pokazatelja u prvom dijelu tabele ukazuje na promjene koje su u Hrvatskoj neophodne i za suzbijanje korupcije. Upravo pokazatelji poput slobode medija, razine demokracije i temeljnih prava, te lakoće poslovanja - koji bitno zaostaju za EU prosjecima - stvaraju uvjete za korupciju. Stoga ne čudi ni znatno veća percepcija korupcije (jer se bolji, stvarni pokazatelji, osim percepcije, ne mogu ni izmjeriti) u Hrvatskoj nego prosječno u EU.

Pogledaju li se stope nezaposlenosti i posebice zaposlenosti, ulaganja u istraživanje i razvoj, te pokazatelji koji se tiču obrazovanja i produktivnosti rada, ne čudi ni znatno niži BDP po stanovniku, tek 61% prosjeka EU-a. Sve to, naravno, dovodi i do većeg postotka stanovništva izloženog riziku siromaštva ili društvene isključivosti i neravnomjernijoj raspodjeli dohotka u društvu.

Izvori: Press Freedom Index, Transparency International, Global Democracy Ranking, World Justice Project, Chinn-Ito Financial Openness Index, World Bank Doing Business, Eurostat.

Europa 2020 – gdje je tu Hrvatska?

Veliki će napori biti potrebni da se Hrvatska približi europskim ciljevima koji se tiču zaposlenosti, inovacija, obrazovanja, socijalne uključenosti i klimatsko-energetske održivosti, sadržanima u planu Europa 2020. Riječ je o strategiji razvoja čitave Unije koja bi do 2020. trebala članicama omogućiti postizanje vrlo ambiciozno postavljenih ciljeva. Hrvatska zasad nije na karti Europe 2020., no uskoro će se na njoj naći, pa će kao i sve druge članice morati primjenjivati nacionalne strategije koje će podržavati tu europsku strategiju i usko surađivati s Europskom komisijom u ostvarivanju pametnog, održivog i inkluzivnog rasta, tj. rasta u kojem će participirati svi njeni stanovnici.
Građani male, zatvorene i nedovoljno razvijene zemlje trebali bi se veseliti ulasku u zajednicu od čijih bi institucija i mehanizama – poput, primjerice, Europe 2020 i Europskog semestra - itekako mogli imati koristi. Za razliku od građana, političke elite bi mogle itekako strepiti zbog odgovornosti u ispunjavanju silnih zadataka koji ih očekuju. No, kao i obično, u ovoj je državi sve obrnuto – političari se vesele, a građani strepe.