Britanski ministar obrane John Profumo dao je ostavku 1963. zbog veze s galantnom damom Christine Keeler, koja je u isto vrijeme održavala bliske odnose sa sovjetskim vojnopomorskim atašeom. U MI5 zavladala je panika, iako KGB tom prilikom nije, čini se, saznao ništa zanimljivo. Nekoliko mjeseci nakon Profuma i njegov šef, prvi ministar Njezinog Veličanstva Harold Macmillan, dao je ostavku, kako je objavljeno, zbog zdravstvenih razloga. Afera je ostala zapamćena samo po lijepoj i dugonogoj Christine.

Početkom 1976. istražno povjerenstvo Senata Sjedinjenih Država utvrdilo je da je Lockheed Corporation od kraja pedesetih godina, pa do početka sedamdesetih, dužnosnicima nekolicine savezničkih vlada isplatio mito u iznosu od 22 milijuna (tadašnjih) dolara kako bi osigurao prodaju raznih tipova borbenih aviona.

Njemački je Bundestag povodom toga proveo istragu, ali bilo je nemoguće dokazati bilo čiju krivnju.

Talijanski tisak tvrdio je da su u skandal upleteni bivši premijer Mariano Rumor i aktualni predsjednik republike Giovanni Leone. Nisu provedene ni parlamentarna ni kaznena istraga, ali je Leone 1978. dao ostavku.

Japanski premijer Kakuei Tanaka uhićen je 1976. i 1983. osuđen na četiri godine zatvora zbog upletenosti u Aferu Lockheed. Umro je 1993. prije nego što je presuda postala pravomoćna.

Nizozemska je vlada 1976. pokušala pokrenuti istragu protiv princa Bernharda, tada supruga kraljice Juliane i oca današnje nizozemske kraljice Beatrix. Dokazi za prinčevo učešće u Aferi Lockheed bili su obilni, ali do kaznenog progona nije došlo. Princ se povukao iz javnog života, a kraljica Juliana abdicirala je 1980. godine.

Osim što je zabavila medije, Afera Lockheed nije ostavila nikakve značajne posljedice na stabilnost i političke sustave Njemačke, Italije, Japana i Nizozemske

Socijalist Bettino Craxi formirao je u Italiji 1983. koalicijsku vladu. Tijekom njegova mandata Italija je postala peta industrijska sila svijeta, a Craxi je stekao ugled odlučnom obranom državne suverenosti. Reagan je zatražio izručenje terorista koji su oteli talijanski brod Achille Lauro. Naime, teroristima je nakon otmice zajamčen odlazak u Egipat, ali su njihov avion presreli Amerikanci i prisilili ga na slijetanje u svoju bazu u Italiji. Kada su pokušali uhititi teroriste, Craxi je odbio izručenje terorista, jer je za njihovo procesuiranje isključivo Italija imala suverena prava. Pritom su američke i talijanske postrojbe bile na rubu oružanog incidenta. Priča je poučna za primjer sukoba nadležnosti između različitih pravosuđa. Primjena sile državni je monopol koji se prostire na čitavom teritoriju, ali ni milimetar izvan njega.

Jedna bezazlena korupcijska afera (u pitanju je bila protuvrijednost od današnjih četiri tisuće eura), koja je započela u Milanu 1992. odmotala je klupko i razotkrila ono što će kasnije bili nazvano Afera Tangentopoli. Krajem 1992., u vrijeme kada Craxi više nije bio premijer, pred sudom u Milanu pokrenut je kazneni postupak protiv njega zbog primanja mita. Craxi je uspijevao izbjeći uhićenje zahvaljujući zastupničkom imunitetu i solidarnoj podršci većine političara, posebice demokršćana. Branio se tvrdnjom da nije nevin, ali da su svi krivi. Prosvjedovao je zato što, inače užasno sporo talijansko pravosuđe, u njegovom predmetu vodi postupak začuđujućom brzinom, kao i da je čitav proces politički motiviran. Izazvao je ogorčenje u talijanskoj javnosti zbog svoje arogancije i raskošnog života, a zemlja latinskih ljubavnika nije mu oprostila ni što je pokazao toliko mašte i ukusa da uživa u društvu lijepih žena, umjesto da sakuplja satove. Uspio je pobjeći u Tunis 1994. Osuđen je u odsutnosti. Nekoliko političkih stranaka se raspalo, ali je espresso u Trstu i dalje bio izvrstan.

U drugoj polovici 2010. nekolicina građana Hrvatske nepravomoćno je osuđena ili osumnjičena za kazneno djelo zloupotrebe položaja i ovlasti. Vijest da su bili članovi Vlade, vjerojatno je točna. Ti bi slučajevi bili zaboravljeni da ih vladajuća stranka i oporba ne smatraju povijesnim događajima. Zato što se vladajuća stranka i oporba, za razliku od građana, još uvijek nisu umorile od povijesti.

Oporba zlurado tvrdi kako su bivši pripadnici vladajuće stranke ovakvi, onakvi i svakakvi. Oporba načelno nije u krivu, ali te se igračke mogla dočepati s nešto više stila i nešto manje prizemne demagogije. Samu sebe je hipnotizirala ponavljanjem kako je jedan osumnjičenik uspio (zasad) pobjeći domaćem pravosuđu. Svaki inteligentni osumnjičenik ima neodoljiv poriv za bijegom. Vjerojatno je u ovom trenutku mnogo osumnjičenika u bijegu, ne samo u Hrvatskoj nego širom svijeta, ali ni jedna inteligentna oporba na tome ne gradi svoj politički program, jer pokušava ne biti tek puka negacija vladajuće stranke.

Vladajuća stranka će, pak, djelovanje pravosudnog aparata sebi pripisati u epohalnu zaslugu, kao da nije riječ o elementarnom funkcioniranju države i kao da država ne postoji samo zato da bi donosila i primjenjivala moderne i demokratske zakone i – po potrebi – stavila na raspolaganje svoj avion za prijevoz organa za transplantaciju. To je jedan od rijetkih istinski državotvornih poteza od kojih je netko imao stvarnu korist, a vlada koja se hvali urednim funkcioniranjem pravosuđa podsjeća na tramvajsku upravu koja ponosno izdaje ovakvo priopćenje za javnost:

'Jučer ujutro tramvaji su trijumfalno napustili remizu i čitavoga dana neprekidno, beskompromisno i odlučno obnašali funkciju gradskog prijevoza, pri čemu je svaki građanin, koji je to zatražio, primljen u vozilo, izdana mu je putna karta i svaki je izišao na željenoj postaji, jer je na doista svakoj postaji vozač odgovorno zaustavio vozilo, u skladu s europskim tramvajskim običajima.'