Plav i nenormalno visok, u uskoj, uskoj košulji, toliko pripijenoj da mu se kroz nju vide i besprijekorno istesani trbušnjaci, čak i debela žila na lijevom bicepsu; košulji savršeno utjeranoj, preko savršenog struka, u moderne uske duge hlače ispod kojih se, doduše, ne nazire ništa posebno, ali zato, dok ga žudno razgledaš od glave do pete, odjednom spaziš da je frajer dolje šarmantno - bos. S jednakom ljetnom nehajnošću raskopčan mu je opušteni lijevi rukav košulje, naglašavajući skladno široku, snažnu nadlanicu. Desni mu je, pak, dlan mirno povinut ispred blagog čela, ponad zadovoljnog lica, tako da u prvi čas ne znaš smeta li mu ovo dalmatinsko sunce, ili gleda u novootkrivenu ljepotu i sigurnu budućnost. Ili pak tek ovlašno, superiorno salutira nekome sebi sličnom, članu brodske posade, možda i samo slučajnom prolazniku na rivi. 'Hello sailor!' takvo što...

Tako je, do zadnjeg detalja, potkraj prošlog tjedna izgledao Šveđanin Leiff Pederssen, jedan od dvije i pol tisuće muških homoseksualnih osoba s ekskluzivnoga kruzera što se privezao o najveći gat splitske trajektne luke. Ali ovdje nije riječ o Leiffu i njegovoj ekipi, nego o friško otkrivenom spomeniku Miru Barešiću i o bratiji što se razdragano gledajući u tu pristalost, sjatila u Pakoštane baš na isti dan kad je Leiffov kruzer pristao u splitski porat. Gledaju oni udivljeno u brončanoga Barešića, gleda on preko njih, i možda tek krajičkom oka opaža da je pod njim, među sve samim uglednicima, okruženima razgaljenim mnoštvom, i ražalovani ministar kulture, 'arbiter elegantiae' novog starog doba.

Čeljad se mora zapitati o smislu života Mira Barešića, ali i svoga vlastitoga      

'Miro. Barešić. je. hrvatski. vitez. Junak. koji se. cijeli život. žrtvovao za ideju. hrvatske države. Položio je. svoj život za. hrvatsku državu' - toliko je raspušteni ministar kulture imao reći o trajnoj umjetničkoj vrijednosti uratka akademskoga kipara Ivana Kujundžića, o višeslojnosti likovne poruke i kontemporarnoj simbolici autorova pristupa zahtjevnome motivu, ekspresivno humanizirajuće uzglobljenom u recentni alijenizirani urbani spacij.

A onda je otišao slikavati se s obožavateljima, ne pitajući ni s kim se niti s čim se fotografira, ma koga je briga za to kad su obožavatelji posrijedi... Tepeša, Čorića i Bujaneca ostavio je da se i dalje međusobno prepiru oko toga koji od njih ima pločice i bicepse sličnije onima na brončanom hrvatskom vitezu, a rijetku dosad preživjelu normalnu čeljad u ovoj zemlji da se zapita o smislu života Mira Barešića, ali i svoga vlastitoga.

Sve da i nije bilo onog slikavanja sa zastavom čuvene 'frankfUrtske bojne', sve da Miro Barišić - velike su šanse - nikad nikome osim svojoj familiji ne bi ostao ni po čemu bitan da nije jednom, prije skoro pola stoljeća, u jalovom otmičarskom prepadu, pobočno sudjelovao u smrtnom ranjavanju Vladimira Rolovića i predaji švedskim policajcima, da sve to skupa zanemarimo, plus sav taj prateći ustašoidno-ideološki kukolj, plus demobilizirani ministar branitelja koji u svojem govoru poistovjećuje sve hrvatske vojnike iz devedesetih s pravomoćno osuđenim atentatorom na tuđoj zemlji, plus blagoslov umirovljenog biskupa svemu tome skupa - opet bi, i dalje, posrijedi bio tek jedan beskrajno ružan, karikaturalan i umjetnički bezvrijedan spomenik, nedostojan autorove akademske titule, mentora i institucije koji su mu je omogućili, a svejedno počašćen nazočnošću odlazećeg ministra kulture.

Kad pred takvim jednim trometarskim primjerkom trash-postsocrealizma taj autsorsani ministar kulture ima potrebu ocijeniti djelo riječima (i to onako zakučasto stručnima, ravno iz epicentra svoga resora!) 'Miro Barešić je hrvatski vitez, junak koji se cijeli život žrtvovao za ideju hrvatske države, položio je svoj život za hrvatsku državu', onda valja skinuti kapu odbačenom Tomislavu Karamarku, mudru čovjeku koji je Zlatka Hasanbegovića odabrao da bude ministar samo neke tamo kulture.

Rupica za solidan kemp, a ne banalni kič

Vizionaru Tomici zacijelo je unaprijed bilo jasno kakav bi efekt izazvalo da ga je, jednako potkovanog, stavio na čelo vanjskih poslova, turizma ili, ne znam, branitelja (represivne portfelje ne treba spominjati, njih je kolegi i suradniku unaprijed oteo lukavi ucjenjivač Petrov).

Prema općeprihvaćenim tumačenjima suvremene likovne i vizualne umjetnosti, razliku između kiča i kempa čini to što kemp, ma koliko kičast bio, u sebi sadrži i jasnu ironičnu poruku, neku prepoznatljivu komponentu koja ga izvlači iz doslovnog neukusa, čineći taj neukus smiješnim ili čak poučnim, a daj bože oboje. Da je akademski kipar Ivan Kujundžić izbušio sedammilimetarsku rupicu pod lijevom lopaticom svoga brončanog viteza, i po jednu istu na poleđini svakog među megalitima iza vitezove stražnjice (ponižavajuće bezličnim personifikacijama Zdeslava Turića, Frane Bokanovića i Milana Pandžića - momaka što su, skupa s Barišićem, s leđa likvidirani u prvoj zajedničkoj diverzantskoj akciji) onda bi taj monument možda ipak bio solidan kemp, a ne banalni kič i još jedna sirota karika u lancu novohrvatske novospomeničke novobaštine. Dopuštam mogućnost, dakako, da je autor to doista i napravio, te rupice straga, ali nitko ih u medijima nije mogao vidjeti, budući da su se dosad svuda pojavljivali samo snimci sprijeda, ili s boka spomenika. Što je šteta, naravno, jer za pretpostaviti je da su, s rupicom ili bez nje, vitezova kršna pleća i skladni gluteusi jednako napeti kao i svekolika prednjica.

'Ma koji David, koji Michelangelo, koja Firenza?! Pakoštane, stari druže!'

Da bi se taj detalj provjerilo, valjalo bi potegnuti na lice i naličje mjesta i temeljito obići spomenik sa svih strana, a meni se to nekako ne da. Lakše mi je pričekati do sljedećeg ljeta, kad će mi prijatelj Leiff ispričati čega tamo straga ima ili nema, nakon što se busom, noseći gigabajte selfija, vrati s jedinstvenog grupnog izleta u Pakoštane, novu razvikanu hit-destinaciju gay-populacije iz cijeloga svijeta.

'Ma koji David, koji Michelangelo, koja Firenza?! Pakoštane, stari druže, Pakoštane, Kujundžić i Barišić!!!', ushićeno će mi pocikivati moj švedski znanac i njegovi suputnici. 'Jesi li ti uopće znao da je Miro Barešić hrvatski vitez, junak koji se cijeli život žrtvovao za ideju hrvatske države, položio svoj život za hrvatsku državu? Zašto mi to nikad nisi rekao?! Kod nas u Stockholmu uče nas da je bio nešto sasvim deseto, neki traljavi teroristički jadnik! Ej, da nije bilo onog turističkog vodiča, Zlatana Ibrahimovića, tako nekako se zove, mi bismo i dalje živjeli u toj dogmi! Ej, a slušaj ovo, taj vodič, skroz kul tip, sve dok nije krenuo pričati da je bio ministar kulture kod vas, ej, koji lik... Dogovorili smo se za dogodine, dovest ću još ekipe, svi to trebaju vidjeti, jer stvarno je apsolutno fenomentastično!'