Demonstracije su se ubrzo pretvorile u ulično nasilje i otvoreno protivljenje cijelom establišmentu, što je zabrinulo nedodirljivu vladajuću oligarhiju da bi u političkim previranjima mogla izgubiti utjecaj i pozicije te skončati u izgnanstvu kao nekadašnji šah Reza Pahlavi.

Prosvjedi su počeli u drugom po veličini iranskom gradu Mašadu prošlog tjedna, kada je nekoliko stotina ljudi prosvjedovalo protiv neuspješne gospodarske politike predsjednika Hasana Rohanija. Prosvjednici su također prozvali režim zbog njegove vanjske politike, smatrajući da se previše novca troši na intervencije diljem Bliskog istoka, a istovremeno zanemaruje domaće ekonomske i društvene probleme. Demonstracije su ubrzo zahvatile pedesetak gradova i manjih mjesta te se pretvorile u nasilne sukobe s policijom u kojima je smrtno stradalo više od dvadeset ljudi, a uhićeno njih nekoliko stotina.

Prosvjede u Mašadu potaknuo je Ahmad Alamolhoda, tvrdolinijaški klerik blizak vrhovnom vjerskom vođi Aliju Hameneiju i politički suparnik predsjednika Rohanija. Uskoro su se uključili i drugi utjecajni konzervativci koji su davši potporu prosvjedima žestoko počeli kritizirati predsjednika. Stoga nije iznenađujuće to da su se prosvjednici inicijalno obrušili na predsjednikovu ekonomsku politiku koja nije uspjela riješiti probleme visoke nezaposlenosti, inflacije i korupcije.

Skroman oporavak iranske ekonomije nakon djelomičnog ukidanja međunarodnih sankcija Rohaniju je osigurao drugi mandat, ali nije bio dovoljan da bi zadovoljio siromašno stanovništvo frustrirano trenutnim rastom maloprodajnih cijena prehrambenih proizvoda te najavljenim rastom cijena goriva i rezanja subvencija, uz istovremeno povećanje ionako velikih izdataka za brojne vjerske organizacije. Međutim Rohanijev utjecaj je ipak ograničen ulogom vrhovnog vođe i njegove Revolucionarne garde koja kontrolira velik dio iranskog gospodarstva i učestalo blokira poslove koji bi ojačali domaći privatni sektor.

Većina Iranaca također nije imala koristi od novca koji je pristigao u zemlju nakon ublažavanja sankcija. Novac je napunio džepove vladajuće klike, a građani su se nastavili boriti s nedostatkom radnih mjesta, slabom produktivnošću i sveprisutnom korupcijom.

S druge strane iranski vojni proračun u 2017. porastao je za 145 posto, financijska potpora libanonskom Hezbolahu povećana je s 300 na 800 milijuna dolara, a narasli su i izdaci za financiranje iračkih i jemenskih milicija. Iranski vanjskopolitički angažman je nesumnjivo ojačao geostrateški položaj Teherana na Bliskom istoku, ali je istovremeno potaknuo unutarnje raslojavanje države koje bi u slučaju eskalacije moglo imati ozbiljne političke posljedice po režim.

Konzervativci sada nastoje iskoristiti frustracije masa kako bi ih okrenuli protiv reformističkog predsjednika koji javno zagovara proširenje osobnih i političkih sloboda, jednakost između muškaraca i žena, protivi se ekstremističkim tvrdolinijaškim idejama i nastoji modernizirati zemlju. Konzervativne snage žestoko se protive otvaranju Irana i njegovoj modernizaciji smatrajući da će ti procesi s vremenom oslabiti njihovu dominaciju u političkoj, društvenoj i religijskoj sferi te dokrajčiti iransku teokraciju.

Do sada su se konzervativci pokazali uspješnima u zadržavanju reformističkih opozicijskih lidera u kućnom pritvoru, a novinara i aktivista u zatvoru te strogoj kontroli medija i interneta. Štoviše, demonstracije su bile povod za još veću kontrolu interneta. Svjesne uloge interneta u organizaciji prosvjeda i širenju proturežimske propagande, vlasti su blokirale pristup društvenim mrežama i aplikaciji Telegram, koju koriste milijuni Iranaca, kako bi prosvjednike spriječile da istomišljenike pozivaju na demonstracije te dijele slike i videosadržaje.

S druge strane modernisti ukazuju na nužnost promjene, ističući da su prosvjedi upravo dokaz da Iranci žude za novim idejama te slobodnijem i otvorenijem društvu. Žele ograničiti, a neki i dokrajčiti vladavinu vjerskih vođa te usmjeriti zemlju prema političkom modelu koji ne bi bio podložan volji mula. Rohani se prilikom implementiranja reformi učestalo suočavao upravo s otporom moćne Revolucionarne garde.

Međutim konzervativci koji su inicirali prosvjede brzo su izgubili kontrolu. Štoviše, brzo preusmjeravanje kritika prosvjednika s problema gospodarstva i vanjske politike na vladajuću oligarhiju iznenadilo je i konzervativne i progresivne snage. Metom kritika postao je i sam ajatolah Hamenei, najviši vjerski autoritet u zemlji, koji u svojim rukama drži svu političku moć. Prvotni slogani 'smrt Rohaniju' ustupili su mjesto uzvicima 'smrt Hameneiju'.

Neki prosvjednici čak su pozvali na rušenje islamske republike i povratak monarhije srušene Islamskom revolucijom 1979. godine. Takav otvoreni izazov vladajućoj oligarhiji nije bio upućen ni 2009. godine, kada su deseci tisuća Iranaca prosvjedovali protiv izborne manipulacije koja je konzervativnom predsjedniku Mahmudu Ahmadinedžadu osigurala drugi mandat.

Za razliku od prošlih masovnih prosvjeda koje su predvodili urbani slojevi teheranske srednje klase, nositelji trenutnog vala nezadovoljstva su niži slojevi društva iz siromašnih krajeva koji nastoje prehraniti svoje obitelji. Dok su demonstracije iz 2009. bile koncentrirane na glavni grad, trenutni prosvjedi zahvatili su gotovo cijelu zemlju.

Činjenica da današnji prosvjednici nemaju jasne vođe može se činiti kao njihova slabost, ali ih također čini nepredvidljivim i time ozbiljnim izazovom za režim. Godine međunarodne izolacije i loše ekonomske politike mnoge su Irance učinile željnima promjene. Prosvjedi za sada ipak nemaju političku težinu kao oni iz 2009. jer su sporadični, okupljaju puno manje ljudi i nemaju jasan cilj.

Vlasti su za sada relativno suzdržane u javnoj osudi prosvjednika. Rohani ih je nazivao nezadovoljnom manjinom koja ima slobodu kritizirati vladu i prosvjedovati, ali i upozorio da sigurnosne snage neće biti tolerantne prema onima koji uništavaju javnu imovinu, remete javni red i mir te unose nestabilnost u društvo.

U slučaju eskalacije sukoba vlasti bi vrlo lako mogle posegnuti za nasilnim gušenjem demonstracija kao i 2009., kada su na prosvjednike poslale specijalne policijske postrojbe, pripadnike Revolucionarne garde i dobrovoljačku miliciju Basij te u zatvor smjestile tisuće prosvjednika i oporbenih reformista. Budući da sadašnji prosvjednici dolaze iz slojeva društva koji do sada nisu pokazali želju za političkim aktivizmom, da predstavljaju novi fenomen i da je stoga teže predvidjeti kako bi reagirali na režimsko nasilje, vlasti su oprezne s upotrebom sile i čekaju daljnji razvoj situacije.

Kako bi zbunio javnost i diskreditirao prosvjednike, ajatolah Hamenei je za demonstracije optužio strane sile, nedvojbeno misleći na Sjedinjene Države, Izrael i Saudijsku Arabiju, poručivši da neprijatelji Irana uz pomoć svog novca, oružja, politike i obavještajnih službi raspiruju nemir u Islamskoj Republici. Za smrt dvoje prosvjednika režim je optužio upravo strane agente.

Unatoč smišljenoj taktici, iranski režim nesumnjivo gaji značajnu bojazan od otvorenih i tajnih operacija američkih i izraelskih snaga koje bi mogle destabilizirati režim i osujetiti iranske interese u regiji. Dok se Rijad drži po strani i službeno uglavnom ne komentira demonstracije, izraelski premijer Benjamin Netanyahu i američki predsjednik Donald Trump preko medija su dali otvorenu podršku prosvjednicima. Izvješće izraelske TV mreže Channel 10 također je navelo da su Sjedinjene Države i Izrael u prosincu prošle godine u Bijeloj kući potpisali memorandum o razumijevanju koji je usmjeren na suzbijanje iranske prijetnje.

U sklopu zajedničke strategije prema Iranu, Amerika i Izrael su dogovorili osnivanje četiri tima koji će se baviti Iranom. Prvi tim bavit će se iranskim aktivnostima u Siriji i podrškom Hezbolahu, drugi tim diplomatskim i obavještajnim djelovanjem u cilju ograničavanja iranskog nuklearnog programa, treći tim će za zadaću imati nadzor iranskog balističkog programa i instalacije raketnih sustava u Siriji i Libanonu, a četvrti će pratiti pripreme za moguću eskalaciju sukoba koju bi mogao potaknuti Iran ili Hezbolah. Širenje iranskog utjecaja na Bliskom istoku tako je dodatno potenciralo mogućnost američkog i izraelskog djelovanja kontra Irana.

Izraelske tajne službe dugo su prisutne u Iranu. Njihove operacije obuhvaćaju obuku i opremanje manjih protudržavnih grupa, sabotaže iranskih raketnih baza, novačenje špijuna, prikupljanje informacija na terenu i ciljana ubojstva znanstvenika koji su radili na iranskom nuklearnom programu. Režim strahuje da bi njihove akcije sada mogle obuhvatiti i izravno djelovanje protiv vlasti.

Osim toga, u Iranu je još uvijek vrlo živo sjećanje na tajnu operaciju CIA-e koja je uz pomoć britanskih tajnih službi 1953. inscenirala državni udar na premijera Mohamada Mosadeka te na vlast dovela američku marionetu Rezu Pahlavija i njegov represivni režim. Ta je operacija zacementirala neprijateljstvo između Irana i Amerike do današnjih dana. Stoga nije iznenađujuće to što iranski režim puše i na hladno.

Vladajuća oligarhija za sada ipak upravlja situacijom i čvrsto drži sve poluge vlasti. Na ruku joj idu i skupovi potpore koji su počeli odnositi prevagu nad proturežimskim demonstracijama. Međutim prorežimski i proturežimski prosvjedi su pokazatelj duboke polarizacije zemlje koja bi se mogla pretvoriti u ozbiljnu fragmentaciju društva. Režim bi stoga trebao biti svjestan da će morati pokrenuti određene promjene kako bi ublažio val nezadovoljstva što se osjeća diljem zemlje. Ako će rastuće gospodarske, političke i društvene probleme nastaviti gurati pod tepih, vladajuća oligarhija bi se u dogledno vrijeme mogla suočiti s masovnim prosvjedima koji će joj prvo oduzeti legitimitet, a potom i vlast.