Trumpova odluka o priznavanja Jeruzalema kao glavnog izraelskog grada, u kojemu će Sjedinjene Države otvoriti svoje veleposlanstvo, na tragu je njegova obećanja danog tijekom predizborne predsjedničke kampanje. Ona može predstavljati iznenađenje samo u kontekstu percepcije da političari ne ispunjavaju predizborna obećanja kada preuzmu vlast. Međutim Trump se tijekom predizborne kampanje nastojao pokazati kao čvrst saveznik Izraela te je najavio zaokret od gotovo jednog desetljeća suzdržane politike prema Izraelu koja je rezultirala otvorenim tenzijama između američkog predsjednika Baracka Obame i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua.

Osim pitanja Jeruzalema, Trump je također davao otvorenu podršku politici širenja izraelskih naselja na okupiranim teritorijima Zapadne obale koju je međunarodna zajednica proglasila nezakonitom. Time je pokušao pridobiti glasove židovskih glasača koji su tradicionalno naklonjeniji demokratima.

Međutim Trump je još u većoj mjeri igrao na snažnu kartu evangelista, konzervativnih kršćana koji čvrsto podržavaju Izrael, potiču širenje židovskih naselja na okupiranim teritorijima i duboko vjeruju da se Židovi moraju vratiti u Svetu zemlju koju im je dao Bog kako bi se potaknuo drugi dolazak Krista. Anketa Pew centra iz 2014. godine pokazala je da 82 posto bijelih američkih evangelista vjeruje da je Bog Židovima dao Izrael, nasuprot 40 posto američkih Židova. Bloombergova anketa iz 2015. godine navodi da je gotovo 60 posto evangelista spremano podržati Izrael bez obzira na američke interese. Vjerski zanos nije nešto što je Trump želio ignorirati.

Trump je za svoju odluku imao i čvrstu zakonodavnu podlogu. Naime američki Kongres je još 1995. godine usvojio zakon o preseljenju američkog veleposlanstva u Jeruzalem. U zakonu je navedeno da je Jeruzalem nedjeljiv grad i da treba biti priznat kao glavni grad Izraela. Unatoč tome, Trumpovi prethodnici su odbijali provesti zakon jer su ga smatrali povredom ustavnih ovlasti predsjednika da samostalno vodi vanjsku politiku. Stoga su svakih šest mjeseci potpisivali odluku kojom odgađaju preseljenje veleposlanstva.

Odluku je potpisao i Trump, ali će ona izgleda biti posljednja. Američki je predsjednik time odstupio od dugogodišnje diplomatske prakse i unio novi, kontroverzni moment u izraelsko-palestinske odnose.

Trumpov potez je kontroverzan iz više razloga. Naime dok Jeruzalem za Izrael predstavlja jedinstven i nedjeljiv glavni grad, Palestinci njegov istočni dio smatraju glavnim gradom buduće palestinske države. Istočni Jeruzalem potpao je pod izraelsku kontrolu za vrijeme izraelsko-arapskog rata iz 1967. godine, a službeno je proglašen glavnim gradom 1980. godine. Jeruzalem predstavlja kulturno, akademsko i upravno središte države, u kojemu se nalaze parlament, vlada i predsjednik. Trumpova odluka stoga tehnički ništa na mijenja, ali predstavlja simboličan korak koji povlači druge konzekvence.

Međutim izraelski suverenitet nad Jeruzalemom nikada nije međunarodno priznat, a države koje s Izraelom održavaju službene diplomatske odnose svoja veleposlanstva drže u Tel Avivu. Prema izraelsko-palestinskom Sporazumu iz Osla, potpisanim u rujnu 1993. godine, konačni status Jeruzalema trebao je biti predmetom pregovora u kasnijoj fazi mirovnih pregovora. U konačnici, Jeruzalem je grad u kojemu se nalaze religijska mjesta sveta za židove, muslimane i kršćane. Njihov ključni dio smješten je upravo u istočnom dijelu grada.

Status Jeruzalema uz razgraničenje između Izraela i Zapadne obale ključna su pitanja u izraelsko-palestinskim mirovnim pregovorima. Palestinci istočni dio grada smatraju glavnim gradom svoje buduće države, od kojega ne žele odustati, isto kao ni Židovi. Štoviše, Netanyahu se po pitanju Jeruzalema čak pozvao na Bibliju, istaknuvši da se u Starom zavjetu ime Jeruzalem spominje čak 850 puta, a u Kuranu niti jednom. Kompromis bi se ipak mogao postići tako da se budućoj palestinskoj državi prepusti djelomična kontrola arapskih četvrti, dok bi židovske četvrti bile pod kontrolom Izraela.

Uostalom, Trump nije definirao Jeruzalem kao nedjeljivi glavni grad Izraela, čime je ostavljena mogućnost da prilikom buduće uspostave palestinske države istočni dio grada postane palestinsko upravno središte. To će ipak komplicirati židovska naselja u istočnom dijelu grada, u kojima živi oko 200.000 ljudi. Izrael nikada neće pristati prepustiti svu kontrolu nad istočnim Jeruzalemom i zbog povijesnog iskustva jer u vrijeme jordanske kontrole prije 1967. godine Židovi uopće nisu imali pristup svojim svetim mjestima.

Problemi vezani uz razgraničenje sadašnje države Izrael i buduće države Palestine javljaju se i zbog oprečnih stajališta prema području Zapadne obale. Ondje živi oko 500.000 židovskih doseljenika koji odbacuju svaku mogućnost napuštanja područja koja smatraju svetom zemljom. U tome imaju snažnu podršku istomišljenika iz desnih i radikalnih političkih i vjerskih krugova. Čak i umjereni izraelski političari smatraju da se granice iz 1967. godine, koje dijele Zapadnu obalu i istočni Jeruzalem od Izraela, moraju modificirati kako bi obuhvatile veća židovska naselja i zadržale strateški važna područja.

Palestinci su se uglavnom pokazali svjesnima da neće moći dobiti državu prema granicama iz 1967. i donekle su spremni na djelomičnu razmjenu teritorija s Izraelom. Velika židovska naselja u pograničnom području Zapadne obale morat će biti uključena u proces teritorijalne kompenzacije i ostati pod izraelskim suverenitetom. Međutim problem će predstavljati naselja koja se nalaze duboko u palestinskom teritoriju. U budućoj palestinskoj državi ta bi naselja predstavljala posebne zone, što bi razgraničenje s Izraelom učinilo nemogućim. Palestinci će stoga zahtijevati iseljenje, no taj će proces biti izrazito složen jer ta isturena naselja predstavljaju dom ideološki i vjerski najpredanijim naseljenicima.

Sporazum iz Osla potpisan je na travnjaku Bijele kuće kako bi svjedočio vodećoj američkoj ulozi u bliskoistočnom mirovnom procesu. Iako je bio pompozno najavljivan kao odlučan korak prema konačnom miru između Židova i Palestinaca, neslavno je propao jer nije ponudio odgovore na gotovo sva ključna pitanja poput zajamčene sigurnosti, konačnog utvrđivanja granica, sudbine palestinskih izbjeglica, vojnog statusa palestinskih teritorija i budućnosti Jeruzalema. Teritorijalni kompromis i dogovor oko istočnog Jeruzalema predstavljaju osnovu za uspostavu palestinske države i postizanje konačnog mira između Židova i Palestinaca.

Međutim to su plutajuće mine uvijek spremne razoriti mirovne pregovore, što se uostalom pokazalo nebrojeno puta. Nemogućnost postizanja kompromisa oko ključnih pitanja dovela je do zastoja mirovnog procesa i rezultirala tenzijama koje su povremeno prerastale u ozbiljnije oružane sukobe. Izraelski desničari su odbijali popustiti palestinskim uvjetima, što su nezadovoljne mase iskoristile za podizanje ustanaka, a teroristi za napade na Židove. Nakon sloma sporazuma i nastavka izraelske okupacije većina Palestinaca je vjerovala da je njihov otpor legitiman na temelju međunarodnog prava.

Ulični neredi u muslimanskom svijetu koji su se nadovezali na Trumpovu odluku nastavak su nasilne kampanje usmjerene protiv Izraela. Izraelska područja i ranije su bila metom učestalih raketiranja iz pojasa Gaze koji se nalazi pod kontrolom Hamasa, terorističke grupe kojoj je cilj uništenje Izraela. Nedavna teroristička kampanja u kojoj su sudjelovali većinom mladi Palestinci iz istočnog Jeruzalema i Zapadne obale rezultirala je sa 186 napada hladnim oružjem, 163 obračuna lakim oružjem, 60 napada vozilima i bombaškim napadom na autobus. Ubijeno je 59, a ranjeno 827 osoba.

Nasilje i terorizam izazvani političkim i religijskim animozitetima bliskoistočna su svakodnevica koja je u većim ili manjim intervalima konstanta u napetim odnosima između Židova i Palestinaca. Tako će i ostati sve dok obje strane ne sjednu za pregovarački stol bez fige u džepu.

Činjenica je da mnogim palestinskim ekstremistima i njihovim političkim sponzorima mirovni sporazum i osnivanje palestinske države ne idu u prilog jer dokidaju svrhu njihova djelovanja i postojanja. Oni svoju zadaću ispunjavaju samo u konfliktnim situacijama te im odgovara spirala nasilja koju uzrokuju svojim djelovanjem. Stoga će se mnogi od njih zalagati za nastavak sukoba s Izraelom. Slična se paralela može povući i s izraelske strane, gdje 'jastrebovima' u političkim i vojnim krugovima odgovara stalno stanje napetosti i nesigurnosti jer time opravdavaju svoju tvrdolinijašku politiku i izdašno financiranje vojske kao jamca sigurnosti židovske države.

Trumpova odluka će, iako kontroverzna, izgleda potaknuti međunarodnu zajednicu da ponovo oživi izraelsko-palestinske mirovne pregovore. Nakon dugo vremena to je pitanje ponovo na dnevnom redu europskih, američkih, izraelskih i muslimanskih čelnika. Jeruzalem je tema i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, visoke povjerenice EU-a za vanjske poslove i sigurnost Federice Mogherini, ruskog predsjednika Vladimira Putina, turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, iranskog vjerskog vođe Ali Khameneija i drugih.

Iako su Amerika i Izrael ostali izolirani što se tiče Trumpove odluke, pitanje Jeruzalema može predstavljati korak naprijed prema ozbiljnijem međunarodnom angažmanu kako bi se konačno postigao mir. Ponekad je potrebno žešće potresti međunarodnu politiku da bi se stvari pomaknule s mrtve točke. Najzahtjevniji zadatak će ponovo biti zauzdati ekstremiste koji će ovaj potez nesumnjivo pokušati okrenuti u svoju korist.