Saudijski ministar vanjskih poslova Abdel al Jubeir neuspješno raketiranje opisao je kao napad 'iranskim projektilom koji je lansirao Hezbolah s teritorija koji okupiraju Huti u Jemenu'. Osude je podržao saudijski princ i prestolonasljednik Mohamed bin Salman nazvavši ispaljivanje projektila 'izravnom vojnom agresijom iranskog režima' koja bi se 'mogla smatrati ratnim činom protiv kraljevstva'.

Iako su Rijad i Teheran već dugo godina upleteni u neizravnu borbu za regionalnu prevlast, otvorene optužbe saudijskog dvora upućene Iranu otvorile su novu dimenziju u njihovu geopolitičkom sporu koji bi dva rivala mogao dovesti u izravni sukob s katastrofalnim posljedicama po Bliski istok.

Sektaški animozitet ukorijenjen je u povijesnom razdoru 

Borba za geopolitički utjecaj između Rijada i Teherana jedan je od glavnih razloga podjele Bliskog istoka. Saudijska Arabija i Iran se u slabim državama pokušavaju postaviti kao pokrovitelji i zaštitnici svojih vjerskih frakcija kako bi ojačali svoj utjecaj. Njihov sektaški animozitet ukorijenjen je u povijesnom razdoru na šijite i sunite koji je kulminirao Iranskom revolucijom iz 1979. Unatoč suprotstavljenim konceptima poimanja vjerske dogme i religijskom fanatizmu, taj animozitet ima duboku političku pozadinu koja se ogleda u borbi za prevlast nad Bliskim istokom. Sektaški razdor služi im kao sredstvo za poticanje antagonizma prema suprotnoj strani u cilju ostvarenja geopolitičkih ciljeva. Međutim taj je proces polučio ozbiljne posljedice po regionalnu sigurnost i stabilnost jer su se političke stranke, milicije, terorističke grupe podijelile po frakcijama i krenule se nasilno obračunavati. Danas je to politička realnost diljem Bliskog istoka, posebice vidljiva u Jemenu, Siriji i Iraku.

Saudijska Arabija i Iran do sada su vodili posredničke sukobe preko državnih režima, militantnih grupa, nedržavnih milicija i terorističkih organizacija. U većini slučajeva situacija se okrenula u korist Teherana. Budući da se obje strane vode igrom nulte sume, u kojoj dobitak jedne strane nužno predstavlja gubitak druge strane, Rijad izravnim optužbama protiv Teherana nastoji preokrenuti situaciju u svoju korist.

Naime građanski rat u Jemenu nije polučio ishod kakvom se nadao saudijski dvor. Nakon što je šijitska milicija političkog pokreta Huti svrgnula predsjednika Abdrabuha Mansoura Hadija i ovladala glavnim gradom Sa'anom i većinom sjeverozapadnog državnog teritorija Saudijska Arabija je sa svojim arapskim saveznicima i uz potporu Sjedinjenih Država pokrenula intenzivnu zračnu kampanju protiv pobunjenika. Budući da Teheran podržava snage koje se bore na strani bivšeg predsjednika Alija Abdulaha Saleha, građanski rat u Jemenu postao je posrednički sukob između Irana i Saudijske Arabije. Kad je 2015. godine pokrenuo napad, Rijad se nadao brzoj pobjedi. Međutim ukopao se u skupi rat s Hutijima i tako ih još više približio suradnji s Teheranom. Štoviše, višemjesečni neselektivni zračni udari te kopnena, zračna i pomorska blokada Jemena, koju je nakon ispaljivanja projektila nametnula Saudijska Arabija, uzrokovali su veliku humanitarnu krizu koja je naišla na žestoke osude diljem svijeta. Rijad se tako od regionalnog stabilizatora koji želi na vlast vratiti međunarodno priznatog predsjednika pretvorio u mrskog agresora.

Saudijska Arabija je također doživjela geopolitički poraz u Siriji. Izdašna financijska i vojna pomoć pobunjeničkim snagama koje su se borile protiv režima Bašara al Asada, uključujući mnoge džihadističke skupine, nije urodila plodom. Kolaps sirijskog režima spriječili su šijitska militantna grupa Hezbolah, iranski vojni savjetnici i ruska avijacija koji su preokrenuli tijek građanskog rata. Udružene snage koje se bore na strani Al Asada preuzele su velik dio teritorija takozvane Islamske države i drugih pobunjeničkih skupina koje je podržavao Rijad. Teheran je tako potkopao saudijski utjecaj u Siriji i ojačao strateški mostobran koji preko iračkog i sirijskog teritorija povezuje Iran s Hezbolahom u Libanonu. 

Naposljetku, pad režima Sadama Huseina omogućio je širenje iranskog utjecaja na Irak. Bagdad i Teheran ušli su u savez temeljen na bratskom osjećaju između većinske šijitske zajednice u Iraku i predominantne šijitske zajednice u Iranu. Unatoč tome što je Irak pod Sadamom imao karakter sekularne države, njegov režim je u potpunosti marginalizirao većinske šijite u korist sunita koji su držali sve poluge vlasti. Nakon američke okupacije Iraka situacija se okrenula u korist šijita koji su koncentrirali vlast u svojim rukama i time izazvali negodovanje sunitske zajednice, što se pretvorilo u otvorenu pobunu protiv države.

Politički vakuum koji je nastao padom Sadama Rijad i Teheran su nastojali ispuniti podrškom svojim vjerskim zajednicama. Saudijska Arabija se postavila kao zaštitnica manjinskih sunita, a Iran kao pokrovitelj većinskih šijita. Podrškom tvrdolinijaškim šijitskim grupama Teheran je proširio svoje interese i suprotstavio se sunitskom bloku pod patronatom Rijada. Također je izvršio pritisak na novu iračku vladu da se povinuje iranskim interesima koji su izjednačeni s interesima šijita. Politika podjele produbila je sektaški animozitet i rezultirala fragmentacijom države koja je zemlju bacila još dublje u kaos i omogućila uspon takozvane Islamske države.

Uglavnom, bliske veze između šijitske vlade u Bagdadu i Teheranu uvelike su zatoplile odnose između dvije države koje usko surađuju na političkom i vojnom planu. Predominantno šijitska milicija zvana Mobilizirane narodne snage bazirana je na platformi iranske dobrovoljačke režimske paravojne postrojbe Basidž te predstavlja moćniju oružanu silu od regularne iračke vojske. Bratske veze među šijitima Irana i Iraka posebno su izražene u vrijeme svetkovina, kada se milijuni šijita okupljaju u njima svetim iračkim gradovima Nadžafu i Karbali.

Znakovita ostavka libanonskoga premijera 

U međuvremenu, Teheran i Rijad su se politički sukobili i u Kataru. Optuživši ga za podršku terorizmu, širenje medijske propagande preko nacionalne televizijske mreže Al Jazeera te bliske odnose s Iranom, Saudijska Arabija, UAE, Bahrain i Egipat su Kataru nametnuli ekonomsku i političku blokadu. Neovisna katarska vanjska politika i veze s Iranom, s kojim ta mala zaljevska država dijeli najveće plinsko polje na svijetu, poseban je trn u oku arapskim saveznicima koji strahuju od sve jačeg i utjecajnijeg Teherana.

Saudijska paranoja posebno je došla do izražaja pogubljenjem šijitskog klerika i disidenta Nimra al Nimra, kojega je Rijad optužio za urotu protiv dvora. Smaknuće dekapitacijom rasplamsalo je animozitete i ulično nasilje između šijita i sunita diljem muslimanskog svijeta te rezultiralo prekidom diplomatskih odnosa između Rijada i Teherana praćenim prijetnjama osvetom i oružanim sukobom. Demonstracija moći saudijskog dvora, koji nastoji konsolidirati vlast, prikriti slabosti autokratske države, udovoljiti vjerskim radikalima i osigurati podršku agresivnoj i ratobornoj saudijskoj vanjskoj politici, Saudijsku Arabiju je dodatno približila sukobu s Iranom.

Netrpeljivost između dva moćna rivala sada se počela prelamati i na Libanonu. Libanonski premijer Sad Hariri, dugogodišnji saudijski saveznik, iznenada je dao ostavku na dužnost i tako zaprepastio svijet. Hariri je kao razlog naveo prijetnje po vlastiti život, širenje iranskog utjecaja u zemlji i jačanje utjecaja Hezbolaha koji je dio krhke libanonske koalicijske vlade. Međutim činjenica da je libanonski premijer ostavku podnio u Saudijskoj Arabiji više je nego znakovita. Haririjeva ostavka opasno prijeti narušavanju krhke političke stabilnosti Libanona koji postaje novi poligon za odmjeravanje saudijske i iranske moći.

Rijadu kao da jedna objava rata nije bila dovoljna pa je preko svog ministra za odnose sa zaljevskim državama poručio da je Libanon zbog agresivnog ponašanja Hezbolaha Saudijskoj Arabiji proglasio rat. Znakovito je da se nova regionalna previranja događaju u vrijeme kada prestolonasljednik Bin Salman provodi žestoku antikorupcijsku kampanju u zemlji kako bi konsolidirao moć i preuzeo kontrolu nad sigurnosnim aparatom prije službenog preuzimanja vlasti. Bin Salman također nastoji učvrstiti podršku svojoj nasrtljivoj i agresivnoj vanjskopolitičkoj platformi u sklopu koje odbacuje ikakav dijalog s Teheranom. U tome ima podršku i moćnog saudijskog saveznika – Amerike. Trump je Hezbolah nazvao prijetnjom po Libanon te ohrabrio saudijske lidere riječima da oni 'točno znaju što rade'.

Budući da je Saudijska Arabija najveći gubitnik ratova u Iraku i Siriji, sve oštrija retorika između regionalnih rivala zaprijetila je ozbiljnom eskalacijom. Intenzivna kanonada ratnih prijetnji unutar konteksta saudijsko-iranske borbe za regionalnu dominaciju sve ozbiljnije narušava krhku regionalnu strukturu i prijeti izbijanjem još jednog posredničkog rata koji bi uistinu mogao eskalirati u izravan sukob.