Zreliji će se čitatelj možda prisjetiti kako je na prijelomu tisućljeća u medijima osvanulo svjedočanstvo stanovite Bošnjakinje o tome kako ju je 1993., tada kao 22-godišnjakinju, zatočenu u logoru Vojno kraj Mostara, silovao Vice Vukojević. Od prve objave transkripta tog iscrpnog opisa jednog zvjerskog čina trebalo je proći 11 debelih i dlakavih godina do trenutka kad je neopozivo ustanovljeno da je riječ o potpunoj izmišljotini, da ta ženska osoba nikad uopće nije ni postojala i da je cijela priča, po svemu sudeći, samo nakazni plod tko zna čijeg podjebavanja iz tko zna koje razine obavještajnog podzemlja.

U međuvremenu, međutim, svi smo mi, cjelokupna demokratska javnost što se u demokraciju, ravnopravnost, nenasilje i vladavinu prava kune kao u vlastite majke, bez imalo problema vjerovali u to ‘svjedočenje’. Nama, ljudima od načela i skrupula, sazdanima od gole pravičnosti i neokrnjena dostojanstva, nije bilo nimalo teško povjerovati da je točna svaka riječ u tom vješto sročenom ‘svjedočanstvu’. Zašto? Zašto nitko nije posumnjao, sve dok cijela stvar nije postala intrigantna Udruženju žena žrtava rata u BiH, udruzi koja je na kraju svoje potrage nedvojbeno i nedvosmisleno, u ljeto 2011., ustanovila i objavila da je priča o tobožnjem silovatelju Vukojeviću prijesna laž. A ni tada se nitko od nas, bespogovorno pravdoljubivih zalagatelja za jednakost sviju pred zakonom, nije potrudio proširiti tu vijest ili se čak, božemeprosti, ispričati Vici Vukojeviću za to apriorno, selbstverständlich, prihvaćanje te ljigave špijunske izlučevine?

Ja sam se - i nitko drugi, koliko znam - javno ispričao Vici Vukojeviću, iako ga u tih 11 godina nikad nisam javno tretirao kao počinitelja tog zlodjela u logoru Vojno. Da sad ne duljim i ne širim priču, evo linka na tu ispriku.

Ako ste kliknuli na link do toga kratkog teksta i pročitali ga, moguće je da već slutite radi čega se ovdje prisjećam te višestrano mučne epizode. Ako niste: prisjetio sam se ovoga svega gore kad sam shvatio da se ama baš nitko u javnosti (barem onoj meni zanimljivoj) nije ni pokušao staviti u obranu Željke Markić nakon odurnih Bandićevih riječi na njezin račun, pa potom i još odurnije izjave kako je ponosan na te svoje riječi. A svi znamo koje su to psovke, iako su posvud bile licemjerno prekrivene ‘biiipovima’ ili trima smokvolisnim točkicama. I tako je, eto, Bandić ponosan na to što je svome pretorijancu na telefon rekao da mu Markićka može posaugati luleka, i tako smo to, eto, svi prenijeli, i tako smo se, eto, svi malo zgražali nad seljoberskim rječnikom nasrtljivoga i nezasitnoga dojdeka ali, eto, nije se našao ama baš nitko tko bi stao u obranu Željke Markić i njezina osobnog i rodno-spolnog integriteta.

Majketimile, ocamuljubim, pa imamo najmanje prstohvat udruga koje su sposobne detektirati seksizam u čemu god zatreba, od oblika oblaka do pregorjele žarulje, ali baš nijednu koja bi bila u stanju progutati ideološku knedlu, pa se glasno zauzeti za obranu digniteta i ženstva Željke Markić, supruge, majke i društvene aktivistice! Kako to?

Pa, eto, kao i u Vukojevićevu slučaju, presudan je - minuli rad. Baš onako kako nam je lako bilo povjerovati u mogućnost da dežmekasti Vice siluje jednu krhku, jedva punoljetnu zatočenicu, tako nam je lako prijeći preko činjenice da se gradonačelnik Zagreba ponosi time što je verbalno ponižavao jednu Željku. (U ovome, usput, također ima natruha seksizma, jer sam samo muškarcu Vici pripisao dežmekastost, ne i ženi Željki, ispričavam se). A obje nam je svinjarije (bilo) tako lako prihvatiti samo zato što su se njihovi protagonisti, premda u ovim slučajevima isključivo žrtve, zahvaljujući svemu što su ranije govorili i činili, sasvim jasno javno profilirali kao pojave kojima nije potrebna nikakva empatija izvan, pretpostavljam, najužega obiteljskoga kruga.. Samo zbog toga, zbog njihova minula rada, svi smo 11 godina bili uvjereni u istinitost svjedočenja nepostojeće silovane Bošnjakinje, samo smo zbog toga spremni odšutjeti Bandićev ponos na vrijeđanje Željke Markić.

Eto nam etičke dileme i teme za monolog pred ogledalom: je li Markićka dobila što je tražila (a jest, uslugu vrijednu parsto tisuća kuna, zato i jest Bandić sad na sudu) ili bi je ipak, da ostanemo principijelni, trebalo braniti od ponosno prostačkih nasrtaja ove vrste? U kojoj je mjeri Željka Markić ‘samo’ žena kao i svaka druga izvrijeđana nevoljnica? Od koje nam točno točke prestaje biti važno to što je ona žena, a važnijim postaje to što se dosadašnjim, turbokonzevativnim aktivizmom kompromitirala dovoljno da ponižavanje njezina neporeciva ženstva postane sasvim nevažno? Gdje je točno ta razdjelnica, taj prijevoj na kojemu osobni stavovi okrenu leđa osobnoj dosljednosti u zalaganju za opća načela? Gdje je točno ta G-točka na kojoj se stav ‘ali ona je žena, a on je brutalno vrijeđa!’ promijeni u ‘ma boli me briga za njih, nek se samo glože među sobom, neka ga ona sama proziva i tuži ako ju je povrijedio'?

Nemojte mene pitati, jer odgovora nemam. Od ovih što sam ih gore napisao, nemam ljepših riječi ni za Markićku niti za Vukojevića, kamoli Bandića. Ali svejedno mislim da je dosljednost jedna od najvećih i, za stvarnu demokraciju, za stvarno poštenje, za stvarnu ravnopravnost, jedna od najbitnijih karakteristika. Sve mimo dosljednosti samo je licemjerje. Zbog kojeg nam i jest ovako kako nam jest.