Kome je smetala Janica Kostelić? Tko će u Hrvatskoj imati ikakve koristi od njenog imenovanja Šustarovom pomoćnicom za sport? Kome je to Janica toliko išla na živce da ju je pošto-poto morao skinuti sa sportskog (i nacionalnog i globalnog!) Olimpa, pa dovući dolje, u kaljužu hrvatske političke svakodnevice? Zašto je nekome bilo važno jednu posve nedodirljivu ikonu svesti na razinu vlastitih "niskih vrhunaca" i učiniti je sebi sličnom, jednako važnom, jednako neuspješnom?

Zna se: hrvatska desnica i njezina stožerna stranka potpomognuta radikalnim satelitima svjetski su prvaci u istovremenom glasnom pozivanju na jedinstvo i tihom rastakanju istoga! Godinama već ponavljam istu mantru: jedinstvo svih Hrvata (odnosno - goleme većine, kojoj sam najvećim dijelom i sâm pripadao), za kojim je onoliko vapio Franjo Tuđman, trajalo je samo šest i pol mjeseci: od 2. svibnja 1991. i masakriranja dvanaest policajaca u Borovu Selu do 20. studenoga (ne hvatajte me za datum, možda je bilo dan ranije ili kasnije) iste godine, kad je Josip Manolić na HTV-u objavio da je podignuta optužnica za veleizdaju protiv Mile Dedakovića. U tim mjesecima bilo je najvažnije sačuvati živu glavu i u njoj zdravu pamet, i sebi i drugima. Štošta smo bili spremni i previdjeti i prešutjeti i odgoditi rješavanje nepravdi za neka mirnija vremena, samo zato da uspijemo pobijediti u borbi za slobodu u Hrvatskoj, i fizičku i mentalnu. A onda su nam se oči ipak otvorile.

Nijednom kasnije u ovih 25 godina nije se ponovio ni približno dug period "jedinstva svih Hrvata", iako je zdesna stalno zazivano. Sve kasnije manifestacije tog famoznog duha zajedništva trajale su najviše po dva, tri dana i uz to su sve redom - osim Bljeska i Oluje - bile vezane za sportske uspjehe "naših". A nijedan od tih uspjeha, pa čak ni onaj Goranov povijesni, veličanstveni Wimbledon, nije zapravo usporediv s delirijima što ih je svojim bezbrojnim pobjedama nizala Janica, jednu za drugom, po nekoliko svake zime, iz godine u godinu.

Izlijetanje sa staze u drugom laufu

Svih tih godina Janica nijednom nije, za razliku od oca i brata, izletjela sa staze u nekakvo jeftilen-politikantstvo, vjerojatno je potegla na samozatajnu mamu. Zacijelo nam je i zbog toga svima redom bila toliko draga: držala se onoga što radi najbolje na svijetu i nikome nije ni pokušavala pametovati - čak ni o skijanju, kamo li o čemu drugom. Ni kad se povukla iz natjecanja (a nije to napravila tek nakon što se tri sezone zaredom u većini utrka zbog rezultata ne bi mogla probiti ni do drugog laufa, ne, otišla je sa samoga vrha!) nije se pačala u stvari o kojima znade malo ili ništa. Sve do prije nekoliko dana, kad je pristala biti pomoćnicom ministra za sport, kad je prestala biti nedostižnom osvajačicom trofeja i pretvorila se u trofej nedostojnih osvajača naših sudbina.

Istog trena kad je ta vijest objavljena, krenuli su komentari o tome kako, sirota mala bogatašica, nema ni srednju stručnu spremu, kako porez plaća u Monte Carlu i o još koječemu čime nikad ne oskudijeva nepresušni arsenal vazda dežurnih forumaških pljuvatora. Samo jedno sudbonosno Janičino "da", samo taj jedan pristanak na jedno nagovaranje, bili su dovoljni da od bezrezervno simpatizirane mlade osobe, uz to i planetarne zvijezde, učine objekt sprdnje i vrijeđanja dobrog dijela našeg društva, i lijevog i desnog. I odskora, vjerojatno, ne samo našeg.

Kome to može ići u prilog? Može li samoj Janici? Nema šanse. Ona je navikla svojom elegantnom silinom drobiti stotinke suparničkih sekundi, a ovdje će se odmah susresti s (u Hrvata standardnim) političkim planom da se neki konkretni potezi u resoru doista izvedu tek potkraj treće godine mandata, ali nipošto ne skroz do kraja. U međuvremenu će biti izlagana rafalnoj paljbi sa svih strana, i opravdanoj i neopravdanoj i perverzno-naslađivačkoj. Ne treba čovjeku ni osnovna škola, kamoli državna matura, da shvati kako mu to nimalo ne treba.

Zašto su 'stručnjaci' uvalili u gabulu baš Janicu?

Svaka medalja ima, naravno, dvije strane. Ovoj su na drugoj strani oni koji su Janicu pozvali, nagovorili i navabili na mjesto čeonog sportskog administratora, činovnika odgovornog za predlaganje, mijenjanje i dopunjavanje svih zakona kojima bi napokon trebalo jasno regulirati sav uskomešani džumbus u jednom izuzetno kompromitiranom segmentu hrvatskog društva, ujedno i jednom od rijetkih u kojima imamo što za pokazati cijelom svijetu. Pozivanjem Janice i nagovaranjem da prihvati tu beskrajno zahtjevnu dužnost u izvršnoj vlasti ("vladi stručnjaka", kako se govorilo pred koji mjesec, sigurno se još sjećate) desna je vlast nanovo demonstrirala ono što joj najbolje ide: iskorištavanje općehrvatskih simbola i njihovo rabljenje za stvaranje novih, još dubljih podjela. Tko je ikad mogao pomisliti da će jednog dana (danas, naime) itko moći reći, ili u nepismenom forumaškom komentaru napisati, išta protiv jedne Janice Kostelić? A evo nas, tu smo...

Profesionalno skijanje, znamo svi, za razliku od nekih drugih, maligno premonetiziranih sportova, nije posao u kojemu se obrće golem novac. Ipak, prilično je izvjesno da je Janica uspjela tijekom nedostižno uspješne karijere zaraditi dovoljno za sasvim pristojan život, život u kojem joj nikad ne bi moralo pasti na pamet da uđe u memljivu trgovinu nad kojom stoji natpis "CROATIA - Otkup zlata i srebra", niti bi se trebala naći u potrebi da takvo što napravi. Navabili su je, vrag će znati kako i kojim riječima, likovi kojima se unazad godinu dvije, ne treba vam valjda navoditi primjere, omililo na najvažnija mjesta u Hrvatskoj uspješno dovoditi maskote s uspješnim međunarodnim životopisima i financijskim obvezama - od poreznih i poslovnih do odgojno-obrazovnih - prema sustavima nekih drugih država.

Da parafraziram dvojicu hrvatskih velikana, u ime svih koji smo vrištali uz Kostelićkine stotinke: "Janici ne pakovati, vi, jalnuški diletanti!".

P.S: Na dan kad predajem ovaj komentar za objavu, u nekoliko desetaka hrvatskih, bosanskohercegovačkih i srpskih gradova započinju 20. Sportske igre mladih, višemjesečna manifestacija koju je 1996. ni iz čega pokrenuo jedan jedini čovjek, obdaren beskrajnim entuzijazmom i upravo nevjerojatnom prodornošću. Uguglajte "Sportske igre mladih", vidjet ćete da deseci tisuća školaraca s raznih strana, a ponajviše ove hrvatske, sudjeluju svake godine u tom sportskom nadigravanju, uz pokroviteljstvo i sponzorstvo svjetskih imenâ i brendova pred kojima svi možemo samo zinuti. Baš me zanima je li itko iz ove "vlade stručnjaka" ikako kontaktirao toga čovjeka, očigledno upućenog u sport, organiziranje i financiranje, pa ga priupitao bi li se možda baš on prihvatio mjesta pomoćnika ministra za sport. Ako ni zbog čega drugog, onda barem zato što se čovjek zove - Zdravko Marić. Jednako kao naš ministar financija i gotovo identično kao najveći mogul u hrvatskom sportu, a i šire.