Sretan Božić!

Ta kratka sintagma, koju u socijalizmu (ako ne računamo "Glas koncila" i "Svjetlo riječi") niste mogli pročitati nigdje osim na čestitkama što su se mirno, slobodno prodavale gdje god je trgovac imao valjanu dozvolu za prodaju papirne galanterije, u kasnu je hrvatsku jesen 1990. postala nekako nepoželjna, nedostatna i neprimjerena novom dobu. Nešto kao da je u njoj smrdilo na taj socijalizam (preko noći prozvan komunizmom - čega nikad nije bilo ni ovdje niti igdje - valjda zato što opakije zvuči) i trebalo ju je dotjerati, promijeniti, obogatiti, dekomunizirati i rekroatizirati. I tako nam je taj nesretni "sretan Božić" naprasnom pretvorbom postao "čestit Božić", isprva u medijima a potom i posvud oko njih. Nova godina ostala nam je i dalje "sretna", što bi neki strpljivi sociolingvist zacijelo (ako već jest - ispričavam se iste sekunde!) mogao objasniti provincijalnim kompleksima: svi važniji svjetski jezici zapadnoga kruga imaju, unutar iste rečenice, u svojim decembarskim čestitkama razliku između želje za Božić i one za novodolazeću godinu, a jedino je u Hrvata "sretno" i jedno i drugo. To je bezodvlačno valjalo razravnovjesiti, unatoč banalnoj činjenici da čestitost s Božićem ima veze koliko i sa srećom.

O ratnim Božićima tako ste mogli prilično jasno razabrati svoje "čestite" od "sretnih" prijatelja, poznanika i neznanaca. Baš kao što se ovi prvi u ostala doba godine nisu kucali aperitivom, nego bi dnom svoje čaše prije ispijanja lupnuli o stol; nisu pritom izgovarali "Živio!" nego "U zdravlje!" i nisu vam kasnije, kad bi stigla hrana, zaželjeli "Dobar tek!", nego "U slast!". Jer su tako, znamo, radili stari Hrvati...

Onda smo pobijedili u ratu i valjalo je promijeniti paradigmu življenja, dati joj više boja. Nekom je krstitelju jarića tad sinulo da riječ "čestit" ima korijen u praslavenskom, dakle zapravo ruskom, dakle pravoslavnom, dakle srpskom, i Božić je odjednom od čestitoga postao - "blagoslovljen". To što ta riječ iz sakramentalijskog arsenala također ima praslavensko-staroslavensko (znači - znamo kakvo!) korijenje, to se radi opće dobrobiti prešutjelo. I onda je krenuo teror. Očarani kitnjastošću te gotovo obredne riječi, baciše se Hrvati na sricanje prigodnih sms-ova i e-mailova kojima su nas cirkularno zalijevali najiskrenijim željama u stilu "Neka se blagoslov kristova rođenja spusti na vas, vas dom i obitelj, noseci vam ljubav i milost u otajstvu porodenja sina bozjega, otkupitelja sviju grijeha, a svjetlost bozja neka vas zanavijek prati na putu milosrda i ljubavi."

Takve bi vam poruke, želje i pozdravi obično, uz neznatne varijacije, stizale od likova za koje pouzdano, iz prve ruke, znate da psuju barem triput više od vas, da kinje svoje bližnje i zapostavljaju svoju djecu, da ni na poslu niti u društvu nisu odveć pošteni i da su licemjerni gdje god im se pruži prilika za kakvu privatnu korist. Drugim riječima - što bi duža i kičastija bila elektronska čestitka, to je primatelju imalo biti jasnije da je pošiljatelj odavna raskrstio s onim komunjarskim "Sretan Božić". A i da se, uvidjevši pravo stanje stvari, malo odmiču i od one tuđmanovske "čestitosti".

Potom su i do nas (sad je to već postsanadersko doba) stigle ljepljive niti društvenih mreža, a s njima i novi trend u čestitanju. Proširio se spektar ljudskih prava svih boja, svi smo stekli dojam da možemo reći sve što želimo, i svakome i svima, i osobno i pod lažnim imenom, pa je i ono "Sretan Božić" nanovo steklo pravo glasa. Ali uz jednu, vrlo učestalu, modifikaciju. Te dvije riječi i dalje, ni u novom dobu, nisu bile sasvim dovoljne. Uz tobože socijaldemokratskog predsjednika i nesklonu mu tobože socijaldemokratsku stranku na čelu vlade, uvriježilo se - barem među mojim društvenomrežnim prijateljima - čestitati sa: "Sretan Božić svima koji slave". U tome "svima koji slave", također ne vidim ništa više od pošiljateljeve taštine. Jer u tom "svima koji slave" dodatku krije se slabašno kamufliran stav o vlastitoj (agnostičkoj ili ateističkoj, svejedno) superiornosti: ja ne slavim, ali čestitam, jer sam široke duše, pogledajte samo, i sav tolerantan prema vama koji, što ćemo, slavite.

E jbg sad, a gdje sam tu ja?! Ima l' mene tute, štono bi rekli najpoduzetniji među našim katolicima... Ne slavim nimalo po protokolu (ne idem na došastvene zornice, ne idem na polnoćku, ma zapravo ni u crkve odavna uopće ne zalazim ako mi nisu fizički ili povijesno atraktivne, ne bacam petarde, ne jurcam po dućanima...) ali ga obilježavam, slijedim i - ne propuštam. Pa više sam svojih rođendana propustio obilježiti nego Božića! Božić je integralni dio mojeg privatnog i društvenog identiteta, premda ateističkog. Baš kao ni većina vas, nisam ga sam odabrao. Jednostavno, dogodili smo se u prostoru i vremenu, i on meni i ja njemu. Drugačije nije moglo biti, sve nas je vodilo ususret.

Ne vjerujem u priče o klincu začetom bez spermija i rođenom bez poroda, odraslom bez puberteta i tračka putenosti, pa uskrslom iz groba, ali vjerujem u to da je Božić beskrajno važan, poseban dan. Svima, čak i onima koji između redaka poručuju da ga ne slave, baš kao i prijetvornicima koji će mi ga ubuduće čestitati bilo kojim pridjevom kojeg već vjetar dopuše u datim društveno-povijesnim okolnostima. Ne bi se oni, ni jedni niti drugi, nikako ni oglasili kad ne bi i sami znali da je Božić onako, nekako, baš poseban dan. Jedini u godini kad nam se, makar i načas, ljudi oko nas učine važnijima od nas samih.

I zato, svima vama i svima njima, od jednoga temeljito sakramentaliziranoga nevjernika, jedno obično, banalno i nekićeno: sretan Božić!