Hajmo probati zamisliti što bi se dogodilo da posljednjih stotinjak dana u Hrvatskoj nije bilo građanskih, centrističkih, socijaldemokratskih (ne brkati s "esdepeovskih", molim) lijevih i manjinskih medija, da nije bilo nikakvih nevladinih organizacija, kojekakvih samoproglašenih kulturnjaka, aktivista i slične bagre, slizane sa zurofovcima, šoroševcima, stejtdipartmentovcima i srbočetnicima. Da nije bilo nikakve djelotvorne parlamentarne oporbe (okej, tu zapravo ni ne trebamo nešto previše zamišljati) i da se nitko izvana nije ni na koji način opirao djelovanju osmerokrake koalicije, udružene s Mostom i rukopodržane od još nekolicine parlamentarnih marginalaca. Ni na koji način, nitko da ih nije ometao izvan njihovih krugova - što bi bilo?

Bi li se, ne znam, nabacujem bez reda, Siniši Kovačiću progledalo kroz prste, pa uvažilo i njegovu nepropisno uručenu prisavsku prijavu? Bi. Bi li se protukandidati službeno žalili, barem reda radi, kako bi se vidjelo da oni poštuju pozitivne propise? Bi, naravno. Bi li Frljić dao ostavku u riječkom HNK-u? Bi. Bih li ja sad trebao i dalje nabrajati, do u beskraj, sve moguće primjere onoga što bi bilo isto, od trotjedne impotentnosti Sabora da - kad već nema o čemu drugom odlučivati - barem ukine te postpredsjedničke povlastice Stipi Mesiću, do pokoravanja izvršne vlasti interesima nogometnog saveza Zdravka Mamića i izmjenama još nezaživjelog Zakona o sportu? Ne bih trebao, naravno, jer primjera totalne nedjelotvornosti vladajuće garniture ima toliko da ni za tri i pol tjedna ne bih dospio pobrojati sve simptome entropije, a toliko ih je da se čovjek ne može ne zapitati: "Ma čekaj malo, zar je zbilja moguće da se sve ovo događa baš samo od sebe, bez ikakvog plana, da u tom ludilu nema sistema? Jel to oni stvarno za istač?!".

Cijela se ova slučajna vlast sve vrijeme spotiče o kolce i konopce s kojih je sklepana, na temeljima krhkijim i od onih ispod Crnojine straćare ili Glogoškijevog šatora, do Nigdarjeva uvaljenog nedužno zblenutim Vukovarcima. I ništa, baš ništa drugačije ne bi bilo ni da im se nitko nije pleo u svakodnevicu, da nikad iz Bruxellesa ili Washingtona nije došao netko da im malo zavrne uši ili zglavke. Okej, vjerojatno bi obijesni desni još malo glasnije posvud ustašijali, Tepeš i Ćorić sigurno ne bi ovako naglo prestali biti primabalerine (šteta, kostimići su im baš lijepo stajali!), ali s Markova trga i Pantovčaka zacijelo ne bismo dobivali ništa više od onoga što i ovako dobivamo u dnevnim dozama, i prije i poslije i za vrijeme jela: uzajamno podmetanje, ignoriranje, optuživanje, ucjenjivanje, vrijeđanje, psovanje, skakanje u vlastita i tuđa usta, mirenje, pa sve iznova i ukrug, uz naglašeno neobaziranje na građane i bespuća njihove svagdanje zbiljnosti. Građani bi im i dalje služili tek kao nosači ušiju u koje će oni, tako zakrvljeni i uzajamno omraženi, izlijevati svoje pozive na, je li, jedinstvo, pomirenje i zajedništvo, bez kojih nema nama napretka...

Empirijske potkrepe i jakih argumenata za takvu pretpostavku, ponavljam, ima toliko da ih ne bih ni za tri i pol tjedna, niti uz vašu pomoć, uspio sve pobrojati. Toliko ih je da je nad cijelom zemljom ovih stotinjak dana mirno mogao svijetliti neonski reklamni natpis "Krivopraktičarska ordinacija Croatia". A i nema ih nikakva smisla taksativno popisivati kad je sve skupa sažeto u onaj nedavni "akcijski plan reformi", brže-bolje skrpan prepisivačinom preporuka i zahtjeva (pazi sad: ne onog čuvenog bavarskog instituta kojemu se više ni ime ne spominje, ne čak ni iz Prnjavora!) iz Bruxellesa i neostvarenih lanjskih dokumenata s - Iblerova trga! A ni toga ne bi bilo da nije postojao odavna poznat deadline Europske komisije...

Odlazi cirkus...

Što zapravo želi ova vlada, i cjelokupna vlast, osim kulturne revolucije (koju zasad vrlo učinkovito provodi), akcijske rasprodaje svega što može i kontrole nad represivnim državnim aparatom? Ne znam ima li ikoga tko bi znao točno odgovoriti, ali siguran sam da ćemo svi skupa biti pametniji za ona tri i pol tjedna koje, evo, već treći put spominjem, a vi se pitate zašto su, uz ta ponavljanja, još i istaknuta u naslovu.

Pa eto, zato što za tri i pol tjedna, preciznije - do 7. lipnja, Sabor treba izabrati desetero sudaca Ustavnog suda. I to na koji način? Pa eto, kako bih rekao, dvotrećinskom većinom, dakle uz najmanje 101 glas "za". Hej, u situaciji kad ni Karamarko ni Milanović niti Petrov ne mogu mirna srca staviti ruku u vatru da imaju dvotrećinsku podršku svojih vlastitih članstava, od njih i njihovih stranačkih kolega valja nam očekivati da odjednom stave glave na kup, uhvate se za isti štap i (pofalilo mi pučkih izreka, pardon) složno glasaju za istih desetero kandidata, onih koje će im predložiti proporcionalno šaroliki saborski Odbor za Ustav. A tom Odboru stigle su prijave 46 aspiranata, što znači da njih trideset i šestero najprije, nakon (za javnost otvorenih) pojedinačnih saslušavanja, Odbor mora složno eliminirati, kako bi ih ostalo točno desetero, baš onoliko koliko ih treba i izabrati, jer se jedino tako može zadovoljiti poslovnička norma po kojoj u takvim situacijama, kad je kandidata točno koliko i funkcija, može glasati javno, podizanjem i prebrojavanjem ruku. U situaciji kad se, budimo ozbiljni, 101 ruka može unisono podići prema stropu sabornice jedino ako se izglasava povišica na zastupničke plaće ili dodatke, misija Roberta Podolnjaka i njemu povjerenog Odbora za Ustav čini se beznadnijom od penjanja na Biokovo u japankama, s luftmadracom na leđima.

Pa što, reći ćete, nek se napokon malo pomuče, za to ih i plaćamo, koga je uopće više briga i za zastupnike i odbore i taj, kako si rekao, Ustavni sud? I bit ćete, nažalost, jako u krivu. Jer jedna od najvažnijh zadaća Ustavnog suda jest nadziranje ustavnosti i zakonitosti izbora, i parlamentarnih i lokalnih, odnosno davanje odobrenja Državnom izbornom povjerenstvu da rezultate izbora proglasi službenima i konačnima. A takav pravorijek može biti pravomoćno donijet samo na plenarnoj sjednici, dakle barem uz natpolovični kvorum. Ma koliko formalno i nebitno izgledala na prvi pogled, ta je procedura, jasno definirana u samom Ustavu, članak 129. Znači: može DIP proglašavati što hoće, ali ništa mu ne vrijedi ako za to nije dobio prethodno ovlaštenje Ustavnog suda. A dobiti ga ne može ako Ustavni sud nije kadrovski popunjen. A popuniti ga, konsenzusom dviju najjačih političkih opcija, odnosno apsolutnom većinom glasova, može samo Sabor RH. A kako će SDP i HDZ sa satelitima i "suradnicima" doći do toga konsenzusa, kad ga ne mogu postići ni unutar vlastitih redova, kad u dva tjedna ne mogu okupiti kvorum ni za ruganje Mesiću?

Drugim riječima, ako do 7. lipnja Sabor ne izglasa i imenuje suce Ustavnog suda, apsolutno nema ne samo smisla, nego ni legalne mogućnosti za raspisivanje izvanrednih parlamentarnih izbora, o kojima se zadnjih dana sve glasnije govori. Predsjednica ne može tek tako raspustiti Sabor i raspisati izbore, jer raspušteni Sabor ne može izabrati suce, a Ustavni sud u ispodpolovičnom sastavu ne može dati odobrenje za proglašavanje izbornih rezultata službenima... Mislim, mogu oni sve to, naravno da mogu, ali da im se svi pravnici na glavu postave - to neće biti u skladu s Ustavom Republike Hrvatske.

Tri i pol tjedna, ponavljam. Toliko je ovoj samoživoj, sebeljubivoj, vjerolomnoj amaterskoj družini s Markova trga preostalo da ispoštuje temeljni zakonski akt ove iscrpljene, ponižene, predugo zlostavljane državice. Ako to ne naprave, suhoparna politološka i pravnička terminologija reći će tek da imamo "ustavnu krizu". Ali ne, neće to biti tek ustavna kriza: 8. lipnja bit će u tom slučaju dan svečanog otvaranja luna-parka od Prevlake do Tovarnika, luna-parka kojim će isprva zavladati pomahnitali adolescenti, da bi se onda, vrlo skoro, ukazala neizbježna potreba za čvrstom rukom, za nekim tko će imati odvažnosti i odlučnosti da situaciju prelomi preko koljena, stavi ljutu travu na tu ljutu ranu i odredi sasvim nova, čvrsta pravila, jer evo vidite kamo nas je ovaj nered doveo...

Teško je ocijeniti jesu li naši narodni zastupnici nesvjesni te mogućnosti, ili pak presvjesni. Jasno je samo da nijedno od toga ne valja i da se, po svemu sudeći, prava tarapana tek sprema.

Još tri i pol tjedna... Nije mi teško zamisliti najomiljenijeg ministra (jedinoga, naime, kojemu se priređuju spontani mitinzi podrške) kako nestrpljivo pogledava zidove u svojem uredu, čas na onaj sa satom, čas na onaj s kalendarom, i trzajući potkoljenicom ispod stola otkucava stotinke. Tri i pol tjedna, samo 3 ½ tjedna, a onda će napokon moći slobodno i puna grla zapjevati onu našu "You can leave your hat on"...

PS: Sasvim usput, na "Quizimodu", najdugovječnijem i najmasovnijem splitskom pub-kvizu, ove je srijede postavljeno i sljedeće trik-pitanje: "Gospođi Ani Karamarko, zadnjih dana dosta spominjanoj u medijima, djevojačko je prezime Šarić. A kako glasi djevojačko prezime gospođe Mirjane Sanader, supruge Ive Sanadera?". Samo manji dio natjecatelja znao je točan odgovor. Znate li ga vi? Ništa ne znači, ali zgodan je.