Pod prozorima i balkonima nikada punijih zagrebačkih zgrada ovih dana može se vidjeti i čuti baš svašta. Slike muškaraca koji dižu utege i žena koje gorljivo plešu jazz dance u dnevnim sobama. Stariji ljudi na prozorima pogleda punog čežnje za nekim otvorenim prostorom, spremni u svakome trenutku na 'bijeg u slobodu'. Trajne obiteljske prepirke o školi koja se odvija na pet paralelnih online mjesta, pri čemu nitko ne zna što i kada točno treba napraviti.

Skladno tipkanje prstima po tastaturama koje nalikuje zvuku tvorničke trake. Bračne i partnerske svađe uz krikove i nešto rjeđe udarce. Gromoglasan smijeh cijelih obitelji i požudni partnerski uzdasi. Zvuk praznih boca koje se kotrljaju u zatvorenim prostorima. Konferencije Nacionalnog stožera civilne zaštite koje se prate kao finale Svjetskog prvenstva u nogometu. Sve što je grad svojim pijanim ulicama, trošnim učionicama i svijetlim uredima od nas samih prije tako vješto krio odjednom je postalo očito. U ljudskoj priči dosad nedoživljeno prostorno sažimanje iskustava, želja, strahova, veselja, tuge i strasti. Cijeli svijet sabijen u 60 m2 s balkonom.

Ravnoteža naših života, čiji su ključni dijelovi društveni i fizički kontakti te sloboda kretanja, privremeno je poremećena zbog važnih i plemenitih ciljeva - spašavanja ljudskih života i održanja zdravstvenog sustava. Tko ne vjeruje u opasnost trenutne situacije, što zbog koronavirusa, što zbog urušavanja zdravstva, neka dobro prouči usporedbu broja umrlih u Italiji u ožujku 2019. u odnosu na ožujak 2020. godine. Ako mu nije dovoljna statistika, neka pomisli na neku sebi dragu osobu sa zdravstvenim problemima čiji život može biti ugrožen 'još jednom običnom prehladom'.

Ljudi koji vode kriznu situaciju u Hrvatskoj kombinacijom stručnih poteza i snažnih represivnih mjera uspješno utječu na to da izbjegavamo najcrnji epidemiološki scenarij. S nevjerojatnim fokusom javnosti i medija na brojčanik oboljelih, izliječenih i umrlih pomalo smo izgubili iz vida činjenicu da će se prave posljedice pandemije vidjeti tek kad ona završi. O ekonomskim posljedicama u Hrvatskoj već se naveliko govori, no još su opasnije one posljedice koje se tiču psihičkog zdravlja svakog pojedinca. Hvaleći se, sad već pomalo i slavodobitno, kontrolom situacije, premalo je pažnje posvećeno onome što se događa iza zatvorenih vrata, a upravo to će odrediti kako će se sve ovo odraziti na društvo. Jer dok su ulice 'privremeno' prazne, stanovi i kuće puni su kao šipak. U suženom prostoru život dobiva neko novo značenje koje će zauvijek promijeniti naše odnose, ponašanje i rad.

U zajedničkom prostoru otkrivamo mnogo toga nepoznatog u vezi s onima o kojima smo sve znali - našom djecom, roditeljima, partnerima i prijateljima. Sve ono što su skrivali nogometi utorkom i kave s prijateljicama petkom sada je u našim spavaćim sobama. Partneri od kojih smo odustali dobili su nove prilike koje vješto koriste. Svi oni strahovi odrastanja koje su naša djeca dijelila s nekim drugima, daleko od nas, postala su dio jutra, podneva i večeri. Naše ili ovisnosti naših sinova s džointom u ruci postale su poslijepodnevni ritual na balkonu. Sva psihička stanja koja smo skrivali od sebe i drugih sada su pojačana. Javila su se i nova slijedom pandemije i potresa. Nema više mjesta ni ljudi koji bi ih sakrili. Kako bi se smirili čekajući vijesti o broju oboljelih i umrlih, kao što su prije čekali golove, sve više ljudi pije, uzima anksiolitike i druge tablete. Jednom kad se širom otvore vrata haustora izaći će neki snažniji i otporniji ljudi, ali i neki stari i neki novi bolesnici.

Nacionalni stožer civilne zaštite zaslužuje svaku pohvalu za svoj dosadašnji rad premda se najveći epidemijski val i pritisak na zdravstveni sustav tek očekuje. Međutim sad je osim represivnih poruka potrebno mnogo više razmišljati o psihološkom i fizičkom stanju nacije i aktivno adresirati situacije koje se događaju iza zatvorenih vrata. Osnažiti ljude da rade na svom tjelesnom imunitetu i psihičkoj otpornosti kako ne bi oboljeli, i to ne samo od ove bolesti. Davati jasne i jednoznačne upute objašnjavajući prostor slobode koji imamo kao pojedinci. Svakodnevno šireći taj prostor, ako treba centimetar po centimetar. Treba jasno reći što se to smije, a što ne. Davati pozitivne i motivirajuće poruke. Strah od virusa zamijeniti spremnošću da se suoči s njim.