Vozeći se ovog četvrtka biciklom kraj tribina veslačke staze zagrebačkog Jaruna, zapljusnuo me miris marihuane. Miris je to koji nije novost onima koji se rekreiraju po javnim površinama i parkovima, ali ovoga četvrtka bio je posebno jak jer je tog dana, zbog pandemije koja nije poštedjela nijedan dio kugle zemaljske, u Hrvatskoj počeo stroži režim ponašanja koji uključuje izbjegavanje društvenih kontakata.

Upijajući zavodljive proljetne sunčane zrake, pola 3.c jedne zagrebačke gimnazije odmaralo se od TV i online nastave solidarno dijeleći joint. Od ruke do ruke. Od usta do usta. Njih dvanaestoro. U danima koji dolaze, a koji će sigurno uključivati sve veće smanjenje kretanja i druženja, posebno će važno biti objasniti mladima zašto je nužno ostati doma i ne družiti se, a još važnije zašto su oni privremeno uskraćeni za sve poljupce i razočarenja mladosti koje smo mi imali prilike iskusiti. Važan je to, ali istovremeno i posebno zahtjevan zadatak.

Nedodirljivi optimisti

Danas se mladi ljudi, od nas starijih, ponajviše razlikuju po tome što smatraju da im se ništa ružno u životu ne može i neće dogoditi. Znanstveno praćenje brojnih generacija mladih ljudi u Hrvatskoj koje provodi Institut za društvena istraživanja u Zagrebu pokazuje da se oni osjećaju jednostavno 'nedodirljivima'. Misle oni tako da će u Hrvatskoj biti sve lošije, da će svjetska ekonomija nailaziti na sve veće probleme, ali istodobno su snažno uvjereni da se to ni na koji način neće odraziti na njihove živote. Imat će oni dobar posao, neće biti siromašni, upisat će škole i fakultete koje žele, bit će zdravi i fit, u vezama u kojima su skladni emocionalni odnosi. Nema nijednog negativnog životnog ishoda koji će ih ogrebati, a kamoli životno obilježiti. S jedne strane ta procijepljenost od moguće muke i nevolje predstavlja pozitivnu osnovu za djelovanje, ali ona u ovakvim situacijama može značiti i nepremostiv društveni i psihološki problem.

Većini je stanovništva teško prihvatiti činjenicu da nam je civilizacijski neprijatelj postao virus. Ne radi se ovaj put o neprijateljskim vojskama, nuklearnim bombama, pa čak ni o prirodnim katastrofama poput poplava, potresa i erupcija vulkana. Nema tu ni pucnja, ni cunamija, ni udarca asteroida. Sitan virus, mikroskopska životinja, kako bi rekao Rambo Amadeus.

Kad ne vidimo protivnika, on nam se čini slabim, za mnoge izmišljenim. Tako je to za starije osobe, koje možda ne dijele jointove po Jarunu, ali će u situaciji kada ne bi smjeli ići van osjetiti neodoljivu potrebu satima čekati u pošti. Vidjeli su oni 'prave neprijatelje', pa ih neće valjda pokositi neki 'kineski' ili 'talijanski' virusić. Mladi su pak općenito skloni rizičnijim ponašanjima nego što je čekanje u pošti. To je posebice tako u situaciji u kojoj je neprijatelj nevidljiv, a posvuda se govori da mladi nisu posebno ugroženi. Vani počinje pravo proljeće. Mirisi iskušenja su posvuda. Nema prave škole i fakulteta. Starci su u kućama. Život je naš. Neustrašivi i nepobjedivi, prije ili kasnije pokušat će probiti karantenu i naći se na mjestima na koja i policija rijetko zalazi. Tome je tako jer se u ovoj situaciji nitko njima ozbiljno ne bavi.

Ne slušaju ni Plenkovića ni Milanovića

U to kako bi trebali postupati neće ih uvjeriti ni Andrej Plenković ni Zoran Milanović, baš kao ni redovne i transparentne konferencije stručnjaka koji su na čelu ove bitke u Hrvatskoj. Oni koji im mogu usmjeriti pažnju na problem njihovi su vršnjaci na društvenim mrežama. Jednu takvu kampanju pod nazivom 'Podijeli, podrži, izdrži' pokrenuli su Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba, agencija Degordian i Mislav Ante Omazić. Poslušat će se međusobno.

Važno je prepoznati još jednu osobinu mladih ljudi u Hrvatskoj danas, a to je da su solidarni. Možda to ne osvještavaju u potpunosti, ali kada im se objasni potreba za pomaganjem drugima i dijeljenjem, puno su bolji od onih koji kupuju tone šećera, kamione maski i kolica puna kvasca. Mlade treba aktivno uključiti u ovu situaciju na razini haustora i naselja, povezujući ih s onima koji su najpotrebitiji. Takvim bi povezivanjem i pomaganjem drugima dobili važnu društvenu ulogu u ovoj teškoj situaciji. Time bi se ujedno smanjio generacijski jaz i mogući generacijski sukob koji se nalazi u DNK trenutne pandemije.

Prolazeći ovog četvrtka pokraj učenika 3.c i gledajući joint u njihovim rukama, nisam zamišljao virus koji prelazi s osobe na osobu, izgubljenu mladost ili svijet koji se ruši. U tom njihovom činu, koji bih inače osudio kao roditelj, vidio sam priliku da iz filma katastrofe u kojem se trenutno nalazimo napravimo pravi feel good klasik u kojem glavne uloge igraju upravo mladi ljudi.