Krene li čovjek razmišljati o pokretanju privatnog biznisa u Hrvatskoj, sigurnog i profitabilnog, svašta će mu pasti na pamet. Onda će pomisliti kako bi ipak lijepo bilo da mu je biznis što legalniji, pa će se popis mogućnosti vidno skratiti. Još će kraćim postati kad potencijalni poduzetnik na listu ključnih kriterija uvrsti kategoriju 'da mi za posao ne treba fakultetska diploma, možda čak ni maturalna svjedodžba'.

Kakav bi to onda (ali legalni!) biznis mogao biti? Kafić? Hm, sve je manje pravih gostiju, izgurali su ih iz većine kafića siromašni paraziti koji po sat vremena sjede i pročitaju sve novine, sveudilj usitno cuclajući jednu te istu kavu i čašu vode. Osim toga, ako bi biznis i nekako krenuo – već za dva, tri mjeseca u lokalu bi osvanuo pristojni krupni gospodin obrijane glave i ponudio svoje osiguravateljsko-zaštitničke usluge koje, u ovakvom kvartu, kužite, nije mudro odbiti.

Trafika? Sportska kladionica? Mjenjačnica? Otkup zlata? Sve je to povezano s rizicima svakojake naravi, sve to već sutradan može postati žrtvom nekog hira Tržišta, neke bračne svađe između Ponude i Potražnje, punicu Krizu i svekrvu Recesiju da ni ne spominjem... Što bi to onda moglo biti? Čega u Hrvatskoj uvijek ima, za čime to potražnja ne jenjava ni kad je najteže, dapače? Što se to u Hrvatskoj godišnje proizvodi na tone, bez obzira na rast nezaposlenosti i pad društvenog bruto-proizvoda, na prosvjede i odljev mozgova? U zemlji gdje se institucionalno subvencionira uništavanje ribarskih brodica i neprodavanje proizvedenog voća, gdje novu materijalnu vrijednost pokušavaju proizvesti samo zanesenjaci s manjkom osjećaja za realnost – što bi bio proizvod sa sigurnim plasmanom na osigurano tržište, uza sigurnu naplatu u ugovorenom roku? Čemu hrvatskom ne bi mogli nauditi ni izumiranje pčela niti globalno zatopljenje?

Kad sve zbrojite i oduzmete, pomnožite i podijelite, jedini izvorno hrvatski proizvod (ajde, ima tu i nešto sitno uvoza, ali u zanemarivom postotku i, što je najbitnije, nitko se na to ne žali) koji u Hrvatskoj zadovoljava sve gore nabrojane uvjete jest – pokojnik. Mrtvac. Toga je uvijek bilo i uvijek će biti. Još se nije rodio tko ne bi na kraju i umro, jel tako? Uglavnom to bude u barem donekle civiliziranim uvjetima, što onda preživjelima iz najbližega kruga preminuloga automatski nudi široku paletu troškova za usluge kakve nude samo usko specijalizirane ustanove, tvrtke i obrti koji ne moraju posezati ni za vikend-akcijama niti za sezonskim popustima. Zaposlenicima u toj branši gotovo da ne treba ni razred osnovne škole, dovoljna im je kvalifikacija već i sposobnost da u pravom trenutku sućutno povinu kutove obrva, naboraju čelo i šutke zakimaju.

Jednu tanku šnitu u tom šarolikom spektru čini i prijevoz pokojnikova tijela od mjesta smrti do mrtvačnice ili neke druge šnite u krugu nužnih usluga. Čak se i u Saboru, čitali smo, neki dan povela žestoka rasprava o toj temi, kao da je riječ o nečemu od životne (čuj njega, da 'životne'!) važnosti za stanje nacije i njenoga gospodarstva, a ne o stvari koja, budimo realni, ne bi trebala nadilaziti razinu prepirke u mjesnom odboru! Gušimo se od prevelikog uvoza, sram nas je i spominjati koliko nam je tanak izvoz, pa ajmo onda pričati barem o – odvozu...

Očito, posrijedi je riječ o dobrom poslu, jednom od rijetkih koji u Republici Hrvatskoj ne bi mogli zamrijeti ni kad bi sami poslovođe to htjeli. Da smrt i sprovod, i sve između ta dva događaja, ne donose / odnose ozbiljan novac, ne bi se o njima u Saboru raspravljalo ni minutu duže nego o, recimo, puštanju u promet nove edicije poštanskih maraka u povodu, ne znam, 75. obljetnice Pučke čitaonice u Čmrljevcima. Nešto se tu iza humka valja, nečiji je šuro u igri, garant, zna(mo) se. Da nije tako, ne bi se toliki belaj u Saboru podigao oko toga tko će i u čijem zatamnjenom karavanu biti profesionalni sućutni suputnik!

Takvoj sumnji u prilog ide i raskošno plasirani tekst u ponedjeljnoj Slobodnoj Dalmaciji, objavljen dan uoči saborske rasprave (saborske, ej! rasprave, ej!!!) o tome tko ima pravo na posljednje i najskuplje taksiranje. Stanoviti gospodin Šolić, tituliran kao 'najstariji šibenski privatni grobar' u tom prigodnom napisu, nimalo ne hineći tronutost ničijim nenadoknadivim gubitkom, sasvim cool govori o svojim zemaljskim planovima: mrtvaci su njemu 'roba', pokapanje u budućnosti vidi kao 'obiteljski biznis' (ima čovjek šestero djece, netko će sigurno nastaviti tatin obrt s tom lako kvarljivom robom) a u planu mu je i otvaranje privatnoga groblja, prvoga takvoga u Hrvata, jer ako postoje privatna rodilišta, veli duševni šjor Šolić, zašto ne bi postojala i privatna groblja? Ima već i neke lokacije u planu, ali ne otkriva jesu li u njegovu vlasništvu i zemljišno-knjižno čiste. Kako god bilo, kod njega će sve biti po pe-esu, napravit će i crkvicu, ali pokapat će i ateiste i inovjerce, nema problema, širokih je on nazora. To postoji svuda u Europi, nadodaje, ne spominjući beznačajan detalj da privatna groblja, po jedno u svakoj, na cijelom našem kontinentu postoje samo u Srbiji i Bugarskoj. A u bugarskoj su metropoli Sofiji, piše u okviriću ispod glavnoga teksta, najveći komunalni problemi nedostatak grobnih mjesta i – odlagališta smeća.

Dok važem čini li mi se poslovni masterplan šjor Šolića krajnje odbojnim, samo donekle odbojnim, ili pak ingenioznim poduzetničkim projektom, na pamet mi pada početak ovog stoljeća i neslavno remetinečko suđenje 'dečkima s Knežije'. Neki od tamošnjih i tadašnjih optuženika, možda se i tkogod od vas sjeća, bili su suvlasnici velikog hrvatskog poduzeća za proizvodnju mrtvačkih lijesova, a u optužnicama se, pored koječega drugog, tvrdilo i da su svojeručno zdušno radili na većoj tržišnoj potražnji za svojim proizvodima. Ali nikome od njih ništa takvo, ako se ne varam, u tom tragikomičnom tranzicijskom procesu nije dokazano...

Ispričavam se na toj digresiji, pojma nemam zašto mi je pala na pamet. Kakve bi uopće međusobne veze imali odvoz i odlagališta smeća, odvoz i odlagališta mrtvih ljudi, ministri, zastupnici i građani kojima gotovo ništa nezakonito nikad nije pravomoćno dokazano? Evo, sam se sebi čudim kako mi je to uopće moglo pasti na pamet...