Tko ne vjeruje ispitivanjima javnog mnijenja, morat će povjerovati rezultatima predstojećih izbora za članove Europskog parlamenta iz Republike Hrvatske. Točno na trećini mandata aktualnog saziva Hrvatskog sabora i rada Vlade sastavljene od članica Kukuriku koalicije, hrvatski birači izlaze na izbore u kojima je cijela zemlja jedna izborna jedinica. Iako se odlučuje o hrvatskim članovima u Europskom parlamentu, prvi europski izbori u Hrvatskoj najviše će se analizirati kao mjerilo raspoloženja prema sadašnjoj vlasti i oporbi. Uostalom, tako je i diljem Europske unije u čijim su državama članicama izbori za Europski parlament već desetljećima smjerokaz popularnosti političkih stranaka između parlamentarnih izbora. Zato je ključno pitanje uoči prvog izlaska hrvatskih birača na europske izbore u nedjelju 14. travnja, jesu li se od prošlih izbora za Hrvatski sabor održanih 4. prosinca 2011. odnosi među vodećim političkim strankama i opcijama značajnije promijenili ili je sve manje-više isto? I mogu li se, unatoč ujednačenim rezultatima anketa, očekivati iznenađenja?

Nepostojeća kampanja

Najveće bi iznenađenje bio visok odaziv birača. Naime, kampanja za europske izbore protječe na način da je teško uočiti da se u nedjelju u Hrvatskoj na političkom planu uopće nešto događa. Za to su najodgovornije same političke stranke koje više s nelagodom odrađuju posao nego li što se trude zainteresirati birače za svoje programe i kandidate. Nema dvojbe da su izbori za Europski parlament nižerangirani u hijerarhiji izbora jer se na njima ne odlučuje o sastavu i obnašateljima nacionalnih političkih institucija koje su neposredno odgovorne za svakodnevicu građana. Međutim, europski izbori, osim za promicanje relevantnih europskih tema i funkcioniranja same Europske unije, mogu itekako dobro poslužiti za komunikaciju s biračima i testiranje snage političkih stranaka kao i najvažnijih političkih i društvenih pitanja u određenom trenutku. Izbori su u tom smislu jedinstven postupak i proces oblikovanja političke volje. Tko ne zna iskoristiti prednosti izbora, teško se može uspješno baviti politikom. Koliko se stoga u ovakvim okolnostima može očekivati birača na nedjeljnim izborima?
Puno manje no što ih se lani odazvalo na državnom referendumu o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Na njega je izašlo nešto više od milijun i devetsto šezdeset tisuća birača ili njih 43,51%. Čak i uz reducirani popis birača teško je očekivati makar i približan postotak. Pravi će uspjeh biti odazove li se na izbore trećina, možda i četvrtina birača. Kakva su iskustva u Europskoj uniji?

Posljednji izbori za Europski parlament organizirani istodobno u svim državama članicama Unije održani su od 4. do 7. lipnja 2009. Na razini cijele Europske unije odaziv je bio 43% čime je nastavljen konstantan pad interesa za ove izbore od njihova prvog održavanja 1979. kada je izborna participacija bila 62%. U najvišem su postotku na izbore 2009. izašli birači u Luksemburgu (90,75%) i Belgiji (90,39%) što ne čudi s obzirom na zakonske odredbe o obvezatnom glasovanju, a u najmanjem postotku u Slovačkoj (19,64%) i Litvi (20,98%). U susjednoj su Sloveniji europski izbori privukli 28,33% birača, u Mađarskoj 36,31%, u Austriji 45,97%, a u Italiji čak 65,05%. Općenito, birači u novim članicama Europske unije manje su zainteresirani za izbore za Europski parlament od birača u državama koje su bile članice i do proširenja 2004./2007.

Europska iskustva

Hoće li postotak izlaska hrvatskih birača na europske izbore u nedjelju biti sličniji aktualnom europskom prosjeku ili pak slovačkom? Dogodi li se potonje bit će to potvrda neusvojenih sugestija da se – i zbog odaziva i zbog financija – europski i lokalni izbori u Hrvatskoj ove godine održe istodobno. Komu mogući nizak odaziv ide u prilog? Vlasti ili oporbi? Iskustva su u pojedinim državama Europske unije različita. Na europskim izborima inače male te nove stranke imaju bolje izglede za dobar rezultat nego li na parlamentarnim. Nadalje, birači na europskim izborima nerijetko kažnjavaju vladajuće stranke i koalicije imaju li kao mogućnost izbora njihovu artikuliranu alternativu. Tako su, primjerice, u Austriji, Mađarskoj, Španjolskoj i Velikoj Britaniji tamošnji birači na europskim izborima 2009. kaznili vladajuće socijaldemokrate, socijaliste, odnosno laburiste. No, u Sloveniji, Italiji, Francuskoj i Njemačkoj prvo su mjesto na tim izborima osvojile upravo najjače stranke u nacionalnim parlamentarnim većinama desnog centra. Zanimljivo je da su te iste stranke u Sloveniji, Italiji i Francuskoj već na sljedećim parlamentarnim izborima – izgubile od oporbe.

Kada bi europski izbori u Hrvatskoj potvrdili rezultate posljednjih anketa o popularnosti političkih stranaka, od dvanaest mjesta u Europskom parlamentu koaliciji SDP-a, HNS-a i HSU-a pripalo bi njih šest, koaliciji koju čine HDZ, HSP AS i BUZ njih četiri-pet, a laburistima jedno do dva. No, na izborima su uvijek moguća iznenađenja, a uz pretpostavku ne osobito visokog broja glasova za prvoplasiranu listu, i sam prelazak zakonskog praga od najmanje 5% glasova birača za neku listu „iz sjene“ za nju može značiti osvojeni mandat. Pravo će pitanje biti kako će na rezultate reagirati aktualna vlast i oporba. Što će za jedne, a što za druge biti uspjeh tj. neuspjeh? Padne li Kukuriku koalicija bez IDS-a daleko ispod rezultata s parlamentarnih izbora (41,08%), pobjeda bi mogla biti samo Pirova. Isto vrijedi i za pad HDZ-ove koalicije ispod usporediva parlamentarnog rezultata od 23.50%. Sve će iznad toga biti uspjeh. Čak i uz rekordno nizak odaziv birača, europski izbori bit će dosad najrelevantnije ispitivanje mišljenja birača o paralmentarnoj većini i manjini. Brojke će reći sve.