Generalno, to izgleda ovako. Obje ove stranke su se stavile iznad ovih demonstracija, kao, one najbolje znaju što je bilo, a što trebalo biti, i ako je nešto ispalo krivo, bože moj, kakve one imaju veze s tim.

Kakvo jadno izmotavanje! Ove demonstracije zakonita su djeca te dvije stranke, iako, naravno, ne u istoj mjeri i ne na isti način. Pođimo od SDP-a, jer će u nastavku biti puno više riječi o HDZ-u. Milanovićeva stranka imala je priliku da iz daljine vodi ove demonstracije, jer su one, pogotovo u fejsbukovskom dijelu, sijevnule na upaljaču socijalnog nezadovoljstva i beznađa. Ali SDP je odabrao da u ovu priču uđe ne na ta, nego na druga vrata, tvrdeći da je Kosoričina vlada 'izdala Purdu'. Na taj način kriv je barem za naramak-dva cigli koje su demonstranti bacili u Radićevoj na policiju, uredno se prije toga legitimiravši nacističkim pozdravom. Naknadna ograđivanja možeš objesiti mačku za rep.

Ajmo sada na HDZ, tu je ršum naknadne pameti puno veći. Iz Kosoričine stranke optužili su SDP da čak stoji, pa i financijski, iza rušiteljskog dijela demonstracija, što je jednako glupo kao kada bi SDP uzvratio da je HDZ nekako isposlovao infarkt onog nesretnika u Splitu, nakon čega je prekinut prosvjed na splitskoj Rivi. U ovim stvarima neke su točke čvrsto zadane i ne mogu se mijenjati, prvenstveno sljedeća. Za to što su ove demonstracije bile jednako jadne kao stanje u zemlji koje ih je izazvalo najviše je kriva vladajuća stranka, tko bi drugi. Reći ću to ovako. U HDZ-u se s pravom zgražaju nad 'huliganima' u Radićevoj, ali uvjeravam ih da je to ništa prema huliganizmu koji su oni dopustili u hrvatskoj ekonomiji i socijali. Toliko da se zna što je čemu prethodilo, i što je što izazvalo.

Zato odmah, bez izlaska forenzičara na teren, zbrojimo štete od ove 'revolucije'. Demonstracije protiv hrvatskih vlasti trebale su po nadanjima optimista biti replika arapskim revolucijama, koje su na najboljem putu da se iz epohe pasivnog postkolonijalizma prijeđe u epohu aktivnog mijenjanja današnjeg neoliberalnog kapitalizma. A što mi, jadna nam majka, tome doprinosimo? Ništa, i manje od ništa. Demonstracije proteklih dana izgledale su, najkraće rečeno, kao jadna replika verbalnog rata HDZ-a i SDP-a, u kojem jedni urliču na druge da su pljačkaška 'zločinačka organizacija', a ovi uzvraćaju da su i oni banda kradljivaca. Pri tome ni prvi, ni drugi, ni treći (demonstranti) ne nude uvjerljiv, stvarno uvjerljiv program države – nećete vjerovati, i takve postoje – u kojoj nitko ne krade. I to počevši od ova tri razjarena ovna na brnu naniže. Kako će i ponuditi kada nitko od njih ne propituje temeljni okvir poretka kakav danas postoji u Hrvatskoj, bez čega se ništa ne može početi, čak ni elementarno razumjeti.

Da tu sada ne idem previše u širinu, reći ću još samo da su Hrvati evidentno promašili sadašnju svjetsku revoluciju, ili, ne znam, možda nije revolucija nego njen embrion, a kada to promašiš, pad je zagarantiran. Ostaje još jedino pitanje hoće li se pasti malo više ili malo manje. U ovom slučaju palo se više. Jer čak ni u periferijskim krčmama nećeš više tako često čuti ono što su u ovim demonstracijama izgovorili razni mačković-leovac-thompsonovski tipovi, po kojima će se sve riješiti ako se izbaci Srbe iz Sabora i iz Vukovara. A nećeš, bogami, čuti ni tako 'pametnih' misli kao od vođe fejsbukovaca Ivana Pernara, po kojem danas u Hrvatskoj imamo truli 'socijalizam' i sve će doći na svoje kada ga zbacimo i uvedemo 'perspektivni kapitalizam'. Svaka čast. Nijednom u posljednjih dvadeset godina nije se čulo da toliko punoljetnih Hrvata na jednom mjestu rezolutno tvrdi da je jedina perspektiva Hrvatske u čistom, stopostotnom kretenizmu. A taj pad ispod svake razine utoliko ti više ide na jetra jer uopće nije moralo biti tako.

U posljednjih godinu dana Hrvatska je imala čast vidjeti tri superiorne protestne akcije, u odnosu na koje ovi najnoviji ulični prosvjedi izgledaju kao opravdani gnjev protiv socijalnog gliba, ali koje završavaju u riljanju u ništa manjem, prije većem glibu. To su zahtjevi riječkih škverana da im se prepusti (samo)upravljanje brodogradilištem, uz jamstva da će ono biti ekonomski uspješno i oslobođeno koruptivnih repova. Zatim zahtjevi studenata zagrebačkog Filozofskog i drugih u Hrvatskoj da im se ne nameće upisna glavarina i da se makne šapa kapitala sa sveučilišta. Napokon, to su zahtjevi zagrebačkih 'pravogradaša' da se spriječi urbicid u Varšavskoj ulici i općenito da se središta gradova ne prepuste mahnitanju goropadnih bogatuna i njihovih političkih jataka.

Da su ove tri male revolucije uspjele, Hrvatska ne bi trebala izvijati vrat da bi vidjela što se događa na magistrali sadašnje svjetske revolucije od Magreba do Kine, jer bi ta magistrala prolazila tu nama pred nosom. A kako smo makar geografski evropska zemlja, to bi bio presedan i svi bi izvijali vratove da vide što se tu kod nas događa, što se, pogotovo u slučaju Filozofskog, već uvelike dogodilo. E ali, nije to, majci, moglo uspjeti. Država se svim silama, uključujući Karamarkovo policijsko oklopništvo, okomila na sudionike zagrebačko-riječke antikapitalističke hereze, iako je riječ o beskrajno miroljubivoj čeljadi koja ne bi ni mrava zgazila. Ali bi, to ni ne taje, prodrmala temelje ovakvog poretka.

Tutnjao globus - rodio se miš

I u tome je kunst. Ova vlast skočit će kao oparena na prosvjede koji ne ostaju samo na vrištanju protiv privatizacijske pljačke, korupcije, masovnog siromaštva, nego kopaju po temeljnim uzrocima toga. Tu za nju nema dvojbe. Čak i pod kišom cigli i kaldrme njoj je draže izložiti se gnjevu nacionalno provjerenih kabadahija, jer njihova okupljanja u suštini ne mijenjaju ništa. Koliko god se galamilo na Kosorovu da ode, ovi skupovi zapravo uopće ne žele smijeniti vlast, nego je samo presložiti u skladu sa zinutim stražnjicama velike grupe onih koji su, direktno ili indirektno, stajali iza braniteljskih prosvjeda (dio HDZ-a, HSS, HSLS, HSP, HDSSB...).

Ukratko, bučni prosvjed koji je za nama sliči na tutnjavu s daleke periferije globusa, u kojoj samo neposredni sudionici misle da nešto ozbiljno rade, ali sa stanovišta tektonike koja upravo trese svijet to ne vrijedi ni lule mokrog duhana. Znači li to da podcjenjujem dubinu socijalnog očaja i beznađa, koji stoje u pozadini ovih okupljanja? Ne, ni govora. Ali kada čujem jednog od vođa braniteljske intifade, Branka Borkovića, kako lupeta o današnjoj Hrvatskoj kao 'nacističkoj', a vođu fejsbuk pokreta Pernara kao 'fašističkoj', to mi osvježi pamćenje da su se tim očajem ne tako davno najbolje znali poslužiti baš – nacisti i fašisti.