Znate kako to ide: prvo u supermarkete, u one kutije, u kojima je još jučer trunuo školski pribor na akciji, dođu dresovi reprezentacije, negdje originali, negdje kineske kopije. Uz njih ide prateća dekoracija za gledanje utakmica na trgovima i demonstriranje hrvatstva na ulicama – navijačke zastave i zastavice, pa onaj nevjerojatan izum, šahovnice za umotavanje retrovizora (što vam, ne zaboravite u ova krizna vremena, povećava potrošnju goriva). Zadnja faza 'kockizacije' Hrvatske koju doživljavamo uoči svakog Svjetskog prvenstva su navijačka piva, gemišti, čipsevi i kokice, sve ono što nemilice trošimo dok grizemo nokte uz repkicu.

Sve to valja nekako i prodati, a da se u reklamama ne bi samo vrtjeli apeli nekog od braće Navojec ili jeftinijih i anonimnijih najamnih glumaca, gospodari marketinških budžeta redovito koriste usluge glazbenih magova navijačkih pjesama. Kod nas se za taj žanr specijalizirala grupa Zaprešić Boys, ekipa hip-hop producenata, navijača i kvartovskih likova koja od početka stoljeća dvadeset i prvog uspješno unovčava kombinaciju stoičkog ponosa i over-the-top domoljubne patetike. Zaprešićani su i ovoga puta odgovorili izazovu, isporučivši najhrvatskijem trgovačkom lancu polupečenu baladu 'Jutrom kad se budim', koja nema snagu ranijih megahitova 'Samo je jedno' i 'Igraj moja Hrvatska', ali barem pouzdano ispunjava sve uzuse žanra koji su dečki iz Zaprešića privatizirali posljednjih godina.

Isto se ne može reći za ostatak hrvatske glazbene reprezentacije na prvenstvu u Kataru. Najbolja ilustracija jest 'Jedna je Croatia', kolaboracija pjevačica duhovne glazbe sestara Palić, repera Hiljsona Mandele i Stoleta, neokrunjenog kralja marketinške glazbe koji posljednjih godina snima hiperproducirane reklame za sve od vrtnih centara do spalionica otpada. Ovakav pretenciozni užas nezabilježen je u povijesti navijačkih pjesama kod nas: blentavi domoljubni rep (koji u slučaju Hiljsona zapravo ni ne razabirete dok Stole briljira mislima 21. stoljeća poput 'Puno je nacija, ali jedna je Croatia') smiksan s užasnim etno refrenom najviše podsjeća na onu nesreću 'Stefania', s kojom je Ukrajina ostvarila delegiranu pobjedu na Eurosongu. Nakon što pregrmite ovu kolaboraciju istarski italo-pop-rock duet Valerija i Alena Vitasovića izgleda tek kao rutinski cringe, a spot u kojemu Vitasović demonstrira svoje nogometne vještine ima barem postmodernu kvalitetu.

Ipak, imajući u vidu konkurenciju na ovom natjecanju, pad kvalitete hrvatskih navijačkih pjesama još i ne izgleda kao tolika katastrofa. Krenimo od naše skupine - belgijski nogometni savez za himnu svoje reprezentacije odabrao je mlitavi elektro pop 'Warrior' tamošnje senzacije Oscar and the Wolf, umjetničkog imena pjevača Maxa Colombiea koji je tu pjesmu napisao kao osvrt na svoje liječenje od depresije. Engleska, zemlja u kojoj je koncept navijačke himne zapravo izmišljen, tek je podgrijala svoju čuvenu himnu 'Three Lions' sastava The Lightning Seeds, poznatiju kao 'It's Coming Home' i debelo izraubanu prošlog ljeta, kad su engleske 'lavice' osvojile nogometni Euro. Velšani su se vratili korijenima uz 'Yma o Hyd' (Još smo tu), protestnu pjesmu tamošnjeg drevnog kantautora i političara Dafydda Iwana, koja pjeva o borbi za opstanak žilavog velškog jezika. Nijemci, kod kojih se 56 posto gledatelja u anketi javne televizije izjasnilo da planiraju bojkotirati prvenstvo, sprdaju se s Fifom u satiričnoj pjesmi komičara Olivera Pochera, a koji, među ostalim, pjeva 'Fifa treba puno novca, a šeici ga imaju'.

Naši pak susjedi Srbi, koji u Katar stižu ovjenčani statusom dark horsea prvenstva, imaju velika očekivanja pa otud čak dvije himne: reperski duet Prti Bee Gee po narudžbi kladionice isporučio je polunadahnutu nabrajalicu 'Prvak sveta', a koja na trenutke plijeni tipičnim prtijevskim rimama poput 'Kad je Mitar dao gol svi urlali smo po stanu, suze su tekle Ronaldu Kristijanu'. Službena pak himna, napisana po narudžbi nogometnog saveza, pravoslavna je noćna mora 'Svi kao jedan – Srbija do Katara', u kojoj stanoviti DJ Marko Gojković i reper Yoda nižu patriotska opća mjesta do detalja poput crtanja neukima kako se pravi Srbin treba prekrižiti prilikom navijanja za reprezentaciju.

No ni jedan nacionalni savez ni privatni naručitelj ne može napraviti štetu konceptu navijačke pjesme kao što to može organizator prvenstva. Ponukana uspjehom na ranijim prvenstvima – sjetite se samo Shakirine 'Waka Waka' – Fifa je za Katar odlučila upregnuti glazbu kao jedan od marketinških alata, lansirajući soundtrack koji, uz nju, plaćaju sponzori. Uklapa se to u generalnu filozofiju prvenstva da se sve može kupiti petrodolarima: od pakistanskih šljakera koji su preživjeli ubitačne građevinske radove pa za crkavicu od desetak dolara u fušu glume navijače svih reprezentacija do influencera koje su za nešto više novca i smještaj u skupim hotelima kupili da izigravaju 'sendvičare' – botove zadužene za širenje pozitivnog stava o prvenstvu i brisanje kritičnih komentara na mrežama.

Glazbeno gledano, Fifa je ovoga puta zbilja dotakla dno. Nakon što su joj, zbog lošeg imidža prvenstva i domaćina, otkazale sve vodeće megazvijezde prebacila se na koncept globalnog sela okupljajući trećerazredne izvođače iz zemalja sudionica prvenstva, s naglaskom na arapski svijet. Prvo smo na izvlačenju skupina čuli himnu turnira, 'Hayya Hayya' (Better Together), koju izvodi trio sastavljen od katarske pjevačice Aishe, nigerijske zvijezde Davida i američkog pjevača Trinidada Cardone, a riječ je o lijenom R&B/reggaeu koji himnama ranijih prvenstava ni vodu ne može nositi. Zatim su izbacili pjesmu 'Light the Sky', a ona bi trebala promovirati činjenicu da će ovo biti prvo prvenstvo sa šest nogometnih sutkinja. U pitanju je na brzinu sklepan i teško slušljiv dance-pop kvartet sastavljen od iračke superzvijezde Rahme Riad, pjevačice Balqees iz Emirata, Marokanke Manal i marokansko-kanadske (opet naša skupina) zvijezde u usponu Nore Fatehi.

No sve je to mila majka u usporedbi s reklamnom kampanjom Budweisera, glavnog sponzora prvenstva koji je u vjetar prosuo 75 milijuna dolara nakon što je država Katar odlučila zabraniti prodaju piva dan prije prvenstva. Pjesma koju izvodi reperska superzvijezda Lil' Baby na podlogu legendarne 'Everybody Wants to Rule the World', ponovo uskrslih Tears for Fears, uistinu je dno dna i predstavlja idealnu ilustraciju pohlepe, lažnog glamura i svega ostalog zbog čega nam se gadi komercijalna eksploatacija suvremenog nogometa.

Sjetite se, uostalom – prije manje od 15 godina tadašnji hrvatski izbornik Slaven Bilić sa svojim je bendom Rawbau snimio navijačku pjesmu 'Vatreno ludilo', pošten komad hard rocka koji možda zvuči anakrono i danas izaziva tek ironičan užitak, ali je barem nastao organski. Nije bilo tog marketinškog maga, nakupca i prekupca koji je od izbornika i njegovog benda naručio reklamni proizvod zvan 'navijačka pjesma' i onda dobio rokačinu u kojoj se pjevač nesputano dere 'Šahooovnica, šahoooovnica...'. Baš kao i nogomet, i navijačke pjesme sada nastaju u laboratorijskim uvjetima pa nije ni čudo da im fali ono zbog čega smo ih desetljećima pjevali na tribinama i dočecima igrača – pravi omjer domoljublja, emocije i energije. Da iz istarskih kala u dresu nije izvirio Alen Vitasović, više ne bismo naletjeli ni na taj ironični užitak. Ukratko – kakvo prvenstvo, takve i navijačke pjesme.