Ovoga ljeta, Grčku su pogodili strašni požari, dok pojas od Alpa do Jadrana, od sjevera Italije do sjevera Hrvatske, muku muči s orkanskim nevremenima i iznadprosječnim padalinama. Svjedočimo ubrzanom zagrijavanju Mediterana, kao i topljenju leda na južnome polu, za vrijeme, podsjetimo, antarktičke zime. Aktualizirana je i rasprava o usporavanju te možebitnom skorom kolapsu Sjevernoatlantske meridijanske obrtajuće struje (AMOC) koja, između ostalog, dovodi tople morske struje na sjeverozapad europskog kontinenta. Njen kolaps bi u potpunosti poremetio zračne i vodene mase ne samo na Atlantiku, već i na globalnoj razini, te na sjeveru Europe značio niže temperature i puno manje padalina, a u tropskom pojasu pomicanje kiše s kontinenta (središnja Afrika, Brazil) na oceane.

Površinske temperature na Sjevernom Atlantiku dosegle su i prestigle sve dosadašnje rekorde mjerenja za četiri standardne devijacije, što, prema NASA-inim izračunima, otvara mogućnost za „fenomen plavog oceana“ u idućim godinama, tj. situaciju u kojoj je Arktik u ljetnim mjesecima gotovo nezaleđen (manje od milijun četvornih kilometara leda). Takav razvoj na sjevernom polu značajno će utjecati na temperaturnu ravnotežu, salinitet i razine mora.

Klima i politika

Premda se to na prvi pogled ne čini tako, klimatske promjene su u pozadini brojnih sadašnjih i budućih političkih sukoba – bilo po pitanju energetske politike, prometne politike, poljoprivredne politike ili opsega građanskih prava i sloboda.

Prošli tjedan aktivisti Greenpeacea su se popeli na krov kuće britanskog premijera Sunaka i razvili crni transparent sa zahtjevom za obustavom ulaganja u nova naftna polja. Pripadnici skupine „Posljednja generacija“ u nizu njemačkih gradova zaustavljaju promet ili pak izvode performanse u umjetničkim galerijama kako bi privukli pažnju javnosti klimatskoj problematici i istaknuli svoju želju za ubrzanom dekarbonizacijom.

Njemačka je ugasila ili planira ugasiti svoje nuklearke, premda se radi o klimatski prihvatljivom i pouzdanom izvoru električne energije. Zauzvrat je višegodišnjom politikom oslanjanja na plin sebe i pola Europe učinila ovisnom o Rusiji. Kremaljska invazija na Ukrajinu izgledala bi bitno drugačije da Europa nije bila navezana na ruske plinovode. Inače, nova studija o kojoj izvještava New York Times kaže kako prirodni plin može biti jednako opasan za okoliš kao ugljen čak i u slučaju malih izljeva plina, što dovodi o konstatacije kako je teza o plinu kao prijelaznoj tehnologiji prema obnovljivcima bila promašena. Neopravdan zazor od nuklearne energije vidljiv je i u strastvenim tonovima u kojima se u Sarajevu, ali i u Zagrebu (među ponekim borcima za okoliš) govori o odlagalištu radioaktivnog otpada Čerkezovac kod Trgovske gore. Tamo će se, naime, u betonskim blokovima i olovnim bačvama skladištiti potrošni materijal iz bolnica i laboratorija, a tek po zatvaranju NE Krško (rad je produljen do 2040-ih) i oprema zaposlenika nuklearke.

Globalni sjever i jug

U raspravama oko klime često se govori o tome kako će rast temperatura i širenje pustinje najviše pogoditi najsiromašnije dijelove svijeta. Svi podatci upravo na to ukazuju, a posebice je ugrožena regija Sahela, koja se u posljednjih par godina pretvorila i u regiju vojnih udara, kako svjedoči i posljednji puč u Nigeru, u kojemu se, inače, vadi gotovo pet posto svjetskog uranija (nešto manje od polovice svjetskog kopanja ove rudače otpada na Kazahstan). Poneki ljudi na Zapadu, zabrinuti za klimu, odabiru veganstvo misleći kako će tako smanjiti ispuštanje metana u atmosferu (koji se, za razliku od CO2, puno brže apsorbira). Oni najradikalniji tvrde kako je, za spas planeta, potrebno ne imati djecu (doduše, ne pitaju se, za koga onda spašavaju planet, ako namjeravaju biti posljednji naraštaj).

Pogledajmo malo podatke koje donosi World Emissions Clock, a podupire njemačko ministarstvo gospodarstva. Kina s 14,8 gigatona godišnje zagađuje više od SAD-a, Rusije i Indije zajedno. Doduše, po glavi stanovnika Amerikanci (18,4 tona) zagađuju više od Kineza (10,4 tone) i Rusa (13,5 tona). U industrijski razvijenim zemljama, glavni izvor stakleničkih plinova je energetika, dok je kod zemalja u razvoju, poput Demokratske Republike Kongo, glavni krivac poljoprivreda. Općenito, na globalnoj razini je energetika glavni zagađivač s 20,9 gigatona, slijedi ju industrija s 13,8 gigatona, a poljoprivreda je na trećem mjestu, s 12,1 gigatonom. Polovica emisija u energetici otpada na proizvodnju struje uz pomoć ugljena kao goriva. Među industrijskim granama, niti jedna ne odskače odviše, premda je na prvom mjestu, s 3 gigatone, metaloprerađivačka industrija. U poljoprivredi najviše emisija plinova nastaje od promjene uporabe zemljišta (5,5 gigatone), što uključuje krčenje šuma i gnojenje tla, a tek na drugom mjestu, s 3,7 gigatone nalazi se često prozivano stočarstvo.

Budući da gotovo sve zemlje neumitno idu putem demografske tranzicije (prema nižoj rodnosti i nižoj smrtnosti) i budući da deset posto najbogatijih stanovnika na svijetu zagađuje više od preostalih 90 posto, teze o neimanju djece zbog spasa planeta su promašene. Valja podsjetiti da je Kina, usprkos dugogodišnjoj politici jednog djeteta, ogroman zagađivač. Također, dok u razvijenom svijetu prednjači ugljični dioksid, u zemljama u razvoju među zagađivačima prednjače metan i dušikov (I) oksid zbog većeg udjela (neodržive) poljoprivrede u gospodarstvu. Globalni sjever treba globalnom jugu pomoći doći do izvora čiste energije i novih tehnologija za učinkovitiju proizvodnju hrane, a ne ih tjerati da slijede odrast koji će ih kočiti u hvatanju koraka sa sjeverom i borbi protiv siromaštva. Ako globalni sjever ne postigne značajne iskorake u ovladavanju klimatskim promjenama na globalnom jugu, razmjer klimatski uvjetovanih nereguliranih migracija biti će neusporedivo veći od onih kojima već sada svjedočimo u Europskoj uniji.

Skeptici i katastrofičari

Kada se govori o klimi i klimatskim promjenama, u oči upada razlika između političara koji razmišljaju na kratki rok i rijetkosti državničkog promišljanja koje se temelji na viziji srednjeg i dugog roka. Kao i kod zaduživanja, mnogi će donositelji političkih odluka radije prebaciti teret odgovornosti na buduće generacije, umjesto da se oni bave rješenjima. Također, oko pitanja klime prelamaju se različite vizije dobroga života koje imaju ekonomska i društvena ljevica i desnica, kao i njihove vizije čovjeka – s lijeve strane antropološki optimizam i vjeru u mogućnost kreiranja ili odgajanja drugog, drugačijeg i poželjnijeg čovjeka te s desne strane antropološki pesimizam, stav kako postoje neumitne, prirođene zadanosti ljudske naravi koje nije moguće niti poželjno mijenjati.

Takozvani klimatski skeptici će općenito rogoboriti kako borba protiv klimatskih promjena zadire u njihove osobne slobode te potrošačke navike. Optuživat će drugu stranu da samo želi kontrolirati ljudske živote te da namjerno pretjeruje s apokaliptičnim scenarijima. Često su klimatski skeptici oni koji su dovodili u pitanje opasnost koronavirusa ili svrsishodnost cijepljenja i javnozdravstvenih mjera te općenito izražavaju skepsu prema stručnjacima.

Druga pak strana, koju će ova prva zvati klimatskim katastrofičarima, borbu protiv klimatskih promjena će počesto koristiti kao ideološku batinu kako bi ušutkala neistomišljenike te će također ponekad biti gluha i slijepa na istinske uvide iz znanosti (energetike i sl.), već će promicati ona rješenja za klimatske probleme koja im se unaprijed uklapaju u zadani i odabrani politički narativ.

O klimi i klimatskim promjenama govori se više negoli ikada prije te su mnogi stavovi i rješenja postali više-manje mainstream među političarima i u medijima. No, istovremeno u šumi informacija građani i dalje zapravo nisu do kraja upoznati s uvidim meteorologa, klimatskih stručnjaka, biologa i energetičara. Uspješna borba protiv negativnih posljedica klimatskih neravnoteža uzrokovanih ljudskim pretjeranim emisijama stakleničkih plinova u posljednjih dvjesto godina neće biti moguća ako se građanima ne budu pružale smislene i pristupačne informacije, umjesto zamagljivanja problema prividno zelenim, ekološkim proizvodima (koji su često samo izlika za višu maloprodajnu cijenu, bez prave dodane vrijednosti održivosti).

Također, suzbijanje negativnih posljedica klimatskih promjena bit će moguće jedino uz globalnu suradnju, posebice najvećih država (i najvećih zagađivača), ali i uz jasnu svijest da ne vrijede ista rješenja svugdje, tj. da se ne mogu iste preporuke za smanjivanje ugljičnog otiska jednako primjenjivati i imati iste očekivane učinke u različitim regijama svijeta i ekonomskim kontekstima. Primjerice, zračni promet izrazito zagađuje te će se puno učiniti kada se uspije kerozin zamijeniti nekim drugim, čišćim gorivom. Međutim, priča o tome da bismo trebali prestati letjeti jest tipični problem prvoga svijeta, budući da se 80 posto svjetskog stanovništva nikada u životu nije ukrcalo u avion.

Stupovi budućnosti

Održiva budućnost leži u uporabi čistih tehnologija dobivanja energije (uključivši nuklearnu energiju, posebice torijske reaktore te fuzijske reaktore), masovnom pošumljavanju, optimiziranju uzgoja žitarica i stoke, sustavnom recikliranju industrijskog i komunalnog otpada, te pametnim lancima opskrbe, a ne u svijetu bez djece, osobnih automobila i pilećih krilca.