Nesumnjivo je da će mnogi europski turist pozirati pored kroveka sa šarenim crijepom. Maketama je teško odoljeti. Ne samo zato jer pred njima ponovo postajemo djeca (ovakve precizno izrađene rezbarije vraćaju nas u svijet kuća za lutke, lego kocaka i minijaturnih vlakova) nego i zato što taj humboldtovsko-klovićevski uredan i točan univerzum minijature još uvijek ravna našim europskim umovima kartografa i arhivara.

Ali zašto baš Sveti Marko? Zar je to najbolja i jedina reprezentacija našeg kulturnog identiteta? Zar je to doista, po riječima predsjednika Josipovića, 'jedan od naših najvažnijih simbola', pa što ako, prema riječima ushićene posjetiteljice i jest 'najljepši krov u Zagrebu'?

Navodno su odabir hrvatske minijature napravili vrhunski povijesničari umjetnosti i stručnjaci parka Mini Europa. Ali, zar se nisu mogli bolje informirati? Pitati prosječnog Europljanina koji je vjerojatno čuo ili čak vidio Dubrovačke zidine, Dioklecijanovu palaču ili Šibensku katedralu? Je li netko pitao nas koji, uprkos zbunjenosti oko vlastitog kulturnog identiteta, poznajemo vlastite spomenike?

Teško je ne upitati se je li prevagnulo uvjerenje kako je pored Big Bena i Eiffelovog tornja najpametnije reducirati kulturni identitet jedne male nacije na crveno-bijele kockice na dvostrešnom krovu? Tako se barem nitko neće zabuniti. Možda je trebalo izraditi maketu Davora Šukera ili lijepo zamoliti predsjednički par Josipović da ceremoniji prisustvuju obojenih lica i u navijačkoj toaleti.

Problem nije samo u tome što kod nas postoje građevine koje zauzimaju nesumnjivo važnije mjesto u europskoj povijesti nego i zato što je iz načina kako su se predstavile druge zemlje vidljivo da se nije moralo biti fiksiran na arhitekturu. Talijani se uz renesansne graditeljske ikone predstavile i replikom jednog vulkana, Francuzi se uz Eiffelov toranj predstavljaju i superbrzim vlakom, a Nijemci nisu zaboravili sagraditi berlinski zid.

Sigurno je da i sami snosimo krivicu što nismo dovoljno isticali bogatstva našeg krajolika, umjetnosti i tehnike koje predstavljaju svketsku baštinu. Od Dubrovnika do Pule, od Vukovara do Karlovca, našlo bi se krajobraznih, povijesnih i suvremenih urbanističkih i arhitektonskih čuda: palača, tvrđava, stambenih zgrada i crkava, kakvih nema nigdje. U šarenilu svakojakih tehničkih naprava kojima europske nacije ističu svoj doprinos tehničkoj kulturi, mi smo se mogli prezentirati maketom nekog Teslinog izuma. Ili jednostavno izgraditi repliku plitvičkih slapova.

Ali kada bi se čovjek prestao ljutiti zbog povrijeđenog nacionalnog i kulturnog ponosa ili kada bi umirio eventualni građanski i ljudski antikolonijalni prkos, kada bi se popeo na bruxelleski Atomium i jednim pogledom obuhvatio Malu Europu ili prošetao između ubavih cvijetnjaka moguće je da bi se smilovao jer bi ga prizor istovremeno obradovao i rastužio.

Uvidio bi sav sklad pažljivo obrezanih gredica među kojima izviruju tornjići i zvonici nekada moćne Europe. Europe koja se danas grčevito bori za ekonomski opstanak i kulturni identitet. To je pogotovo vidljivo u parku Mala Europa jer je ovo mjesto paneuropske kulturne kohezije, ujedno i najposjećenija turistička atrakcija Bruxellesa - mjesto trženja europske prošlosti i baštine. Koncepcijski je to zapravo uškopljena verzija Las Vegasa. U minijaturama još nije moguće kockati, ali u razigranom i priprostom preobilju arhitekture, počinje se naslućivati ona odsutnost kulture koja je u vegaškim replikama Venecije i Pariza upravo iritantna.