Dosta toga, naime, upućuje na zaključak da je gradom zavladao čovjek u čijoj se nutrini sudara nekoliko političkih opcija, katkad proturječnih, ali zasad harmoničnih.

Počeo je odmah nakon izbora, javnom razmjenom srdačnosti s protukandidatom iz HDZ-a. Zatim je istoga dana kad je sudjelovanjem u Paradi ponosa naznačio raskid s kerumizmom, koji je spolne, nacionalne i vjerske manjine doživljavao kao čir na guzici hrvatskog i katoličkog Splita, objavio da radničke prosvjede ne bi bezrezervno podržao, ali i da bi u savjetničkoj ekipi rado vidio Juru Šundova i Anđelku Visković, Kerumove dogradonačelnike. Ona se spremno odazvala, dok je Jure, razapet između egzistencijalnih imperativa te lojalnosti Šefu i Rođaku odabrao potonje. Baldasar je naknadno objasnio kako su Šundov i Visković ionako još šest mjeseci na plaći u Banovini pa ih je šteta ne iskoristiti, što ukazuje na izvjestan sadistički odnos novog gradonačelnika prema gradu, jer iza četverogodišnjeg rada Šundova i Viskovićke ne ostaje ništa što bi u normalnim okolnostima zahtijevalo njihov angažman na sličnim poslovima.

Nekoliko tjedana prije nego što je okupljenim novinarima u Đardinu, pred polazak LGBT povorke prema splitskoj Rivi, rekao da su 'ljudska prava nedjeljiva i neuskrativa i onog trenutka kada ih počnemo dijeliti i uskraćivati, samo smo na korak od koncentracijskih logora', Baldasar se kao gradonačelnički kandidat nije libio javno istresti hrpicu lijepih riječi o splitskom spomeniku Franji Tuđmanu, osobi u čijoj političkoj ostavštini zapaženu ulogu ima nekoliko logora za ratne zarobljenike i nepoćudne civile u dvjema državama.

'Isto tako moram reći da su postavljanje križa i kipa Franje Tuđmana Kerumovi predizborni spinovi, no unatoč tome, meni se sviđa Tuđmanov spomenik', izjavio je Globusu, pohvalivši usput 'neke pjesme Marka Perkovića Thompsona, poput 'Zaustavi se vjetre'. Da je kampanja potrajala, možda bi otkrio još poneki domoljubni detalj iz svoga života.

Primjerice, da obožava donje rublje prošarano crvenim kvadratićima, da na noćnom ormariću, uz fotografije voljenih, drži uokvirenu Ankicu Tuđman, da godišnji odmor ne može zamisliti bez minimalno tri knjige Ivana Aralice te da se barem 48 sati prije utakmica hrvatske nogometne reprezentacije izolira i posvećuje molitvi za njihov uspjeh...

No umjesto potpunog domoljubnog coming outa, u završnim danima kampanje glatko je odbio ideju izgradnje marine na Žnjanu. Tamo se 'kupa najmanje deset tisuća naših sugrađana, zar bi se oni trebali kupati među brodovima', zapitao se u medijima, štiteći tako javni interes od apetita lokalnih tajkuna, a među njima i onog čiji je imetak nastao na polulegalnoj gradnji na Žnjanu. Zatim se kao gradonačelnik, otvoreno usprotivio privezivanju jahti na zapadnoj obali, jer ne želi da zaklanjaju gradsku vizuru.

Istodobno, ključni Baldasarov projekt uređenje je istočne obale gradske luke, s koje će, po njegovoj viziji, javni sadržaji poput željezničkog i autobusnog kolodvora biti deložirani u predgrađe, a na upražnjenim će parcelama nicati 'turistički objekti'. Argument brojnosti građana koji koriste kolodvore, a godišnje ih je znatno više no kupača na Žnjanu, u ovom slučaju ne igra nikakvu bitnu ulogu. Na istočnoj obali Baldasar hoće hotele i točka.

Split je na drugim neposrednim izborima odabrao gradonačelnika koji je političkim djelovanjem uspješno ispunio vrijeme do konstituiranja Gradskog vijeća. Desničarima se udvara s Tuđmanom, križem i Thompsonom, ljevici namiguje u društvu LGBT zajednice, liberalima nudi kapitalnu investiciju na obali, a lokalnim aktivistima obećava zaštitu Žnjana i zapadne obale pa je logično zapitati se koliko Ivi Baldasara u stvari postoji?

Dobro je imati parlamentarnog političara, ali sluti na loše kada jedan čovjek oponaša parlament, držeći glasače u dilemi jesu li birajući novog gradonačelnika odabrali Milana Bandića? Ili Ivu Josipovića, svejedno. Dakle, jednog od onih koji smisao političkog postojanja svode na posjedovanje moći, manjak uvjerenja nadoknađuju viškom fizičke aktivnosti i stvaranjem dojma sveprisutnosti, a izostanak postojanog političkog sadržaja nadomještavaju neprekidnom predizbornom kampanjom.

SDP se pokazao kao naročito plodno stanište za razmnožavanje ove vrste: razvijajući se na kunktatorstvu u devedesetima, kada je imperativ očuvanja partijske imovine tražio žrtvovanje ideala i politike kao aktivnosti koja podrazumijeva principe, uzgojio je lijep broj članova blagonaklonih prema klerikalno-nacionalističkoj prošlosti i sadašnjosti ove zemlje, kao i prema njezinoj podložnosti neoliberalizmu.

Gdje je tu Baldasar, e odgovor na to pitanje nadilazi analitičke domete ovoga teksta. Po onome što je dosad rekao, može biti gdje god hoće, valja mu poželjeti što skoriji dogovor sa samim sobom.