Svi ste već, barem jednom, na televiziji ili u novinama vidjeli neki prilog o tome kako se u nekom domu za starije i nemoćne, ili u kojoj knjižnici, ili lokalnome Domu kulture, održava tečaj računalnog educiranja dama i gospode u zaključnoj životnoj dobi. U svim tim prilozima, normalno, predstavljaju se samo uspješni polaznici, oni koji već naveliko surfaju, skajpaju, šeraju i lajkaju, savršeno svjesni činjenice da "neko to od gore vidi sve" i da će njihovi tragovi, čak i ako im nezahvalna rodbina jednog dana zapusti ili preproda grobno mjesto, zauvijek ostati pohranjeni na internetu. I da ih jednoga dana, čak i odmah danas, može nanjušiti, reproducirati, pa tko zna za što upotrijebiti bilo tko nepozvan, bio dobrohotan ili zlonamjeran.

Sisački biskup Vlado Košić sasvim sigurno ne spada ni u jednu od tih dviju skupina: em nije dovoljno star za svrstavanje u spomenutu dob (alo, ekipa, pa samo je četiri godine stariji od mene, a ja još ka' momčić!), em zacijelo shvaća da već odavno i sveti Petar pred rajskim dverima ne čita naše životne bilance iz debele knjige, nego s iPada ili nekog sličnog tabletića. A još i teže, pa i gluplje, nego u te dvije kategorije moglo bi ga se svrstavati među budale koje ne znaju što rade, i što njima rade, u kontemporalnom virtualnom svijetu. Biskup Košić obrazovana je osoba koja nije bez razloga i bez nadzora lijepo napredovala u struci; on ne bi mogao tumačiti suvremeni svijet suvremenim ljudima a da ga i sam ne poznaje, da i sam ne razumije sve njegove izazove, prednosti, darove i kušnje. Upravo je stoga, pretpostavljam, i otvorio svoj Facebook-profil: da upozna sve njegove dobrobiti, ali i spozna moguće prijetnje što s društvene mreže vrebaju na duše vjernika. Načuo je, jamačno, da ljudi na tom Facebooku znaju biti i beskrajno otvoreniji nego u ispovjedaonici.

A onda je, u utorak, naprasno ugasio svoj profil, nakon što je upravo zahvaljujući njemu postao vijest dana! Čitali ste sigurno i sami, ali uopće nije zgorega ponoviti: dan ranije nazvao je Božu Petrova slijepcem, naivčinom, izdajicom i koječim još, zato što je ovaj, ne imajući kud iz popare koju si je sam zakuhao, pristao na suradnju sa SDP-om, bez HDZ-a. Ovi prvi su, prema biskupu, lažljivi komunisti, a ovi drugi nisu ni lažljivi niti komunisti. U posljednjem, odjavnom obraćanju društveno umreženima poručio je da Facebook nije medij niti je javan, da je to bilo njegovo privatno razmišljanje na "privatnom fb-statusu" i da "ako podijeliš nešto s prijateljima, to ne bi trebali čitati neprijatelji".

U nečijim očima, kladim se, ona moja gornja tvrdnja (da biskup Košić sasvim sigurno nije od onih budala koje ne znaju što rade, i što njima rade, u kontemporalnom virtualnom svijetu) biva nakon toga ozbiljno dovedena u pitanje. U mojim očima, međutim, biskup (dijelom i stoga što je doktorirao s temom iz dogmatske teologije, a potom se uže specijalizirao za ekumenu i dijalog) nije nikakav blesan koji nije znao što čini. Nema šanse. Znao je itekako, baš onako kako su znali što čine i što dojavljuju oni glasnici koji su obitelji Corleone donijeli mrtvu ribu (znak da Luca Brazi sad "spava s ribama"), ili oni Don Vitovi specijalisti za dijalog koji su podmetnuli odrezanu konjsku glavu bahatom fimskom producentu pod plahtu. Stvar je samo u nijansama - Puzovi su mafijaši ipak literarni, fiktivni likovi, pa si je autor mogao dopustiti da ih učini daleko poetičnijim praktičarima no što u stvarnosti jesu - ali princip je isti.

Biskup Košić bio je tek glasnik, burevjesnik maksimalno ogorčenih doktora dogmi, i posve je logično da samo dan poslije obavljenog posla (onog dana kad je primatelj jasne poruke blijed napustio Pantovčak i obrnuo ćurak) ugasi svoj profil na Fejsu. Što će mu više to? Naravno, biskup to niti želi niti smije javno kazati, pa će radije progutati knedlu i sam sebe proglasiti internetskim nevježom, naivcem i slijepcem za opcije privatnosti koje nudi Facebook. A javnost koju zanima što to biskup javno piše, pa onda još i širi njegovu blagovijest, ni manje ni više nego - neprijateljima. Sasvim u božićnom duhu, zar ne? Ali, tako to valjda mora biti kad prvo doktoritate dogmatiku, a onda se profesionalno posvetite ekumenizmu i dijalogu...

Za kraj, htio bih s vama podijeliti jedan božićni darak što mi ga je poslao dragi prijatelj. Riječ je o tekstu objavljenom prije točno dvadeset godina u Harvard Business Reviewu. Naslov mu je "A Country Is Not a Company", autor je kasniji nobelovac Paul Krugman, a evo i linka.

Za one koji još dvoje bi li to pogledali ili ne bi, tu je, kao mamac, citat iz zaključka tog rada:

"The next time you hear business-people propounding their views about the economy, ask yourself, Have they taken the time to study this subject? Have they read what the experts write? If not, never mind how successful they have been in business. Ignore them, because they probably have no idea what they are talking about."

Sretna vam 2016., po meni godina novih izbora, a po Kinezima - godina majmuna!