Prije desetak dana pitao me kolega s jedne od naših televizija bih li htio biti, preko interneta, 26. lipnja uvečer, jedan od gostujućih komentatora prvih rezultata splitskih izbora. Zahvalno sam odbio tu ponudu, uza sasvim banalno obrazloženje: nekolicina meni dragih ljudi, bliskih znanaca, kolega, pa čak i prijatelj(ic)a tu su na tri različite liste; s druge strane, tu su neke liste (i kandidati) o kojima nemam nikakvo mišljenje, plus još prstohvat onih nad kojima se iskreno zgražam. Drugim riječima – subjektivan ne smijem biti, a objektivan ne mogu. Kolega je bez problema shvatio moju invalidnost i lijepo smo se pozdravili do neke sljedeće prilike.

Koji dan kasnije u inbox mi stigne poruka: „Tebe je malo ubit! Toliko“. Pošiljatelj je jedan sasvim deseti kolega, stari znanac, prekarni novinar poput mene i (za razliku od mene iz Pokreta nesvrstanih) žestoki navijač Hajduka. Znamo se skoro četvrt stoljeća, ali rijetko kontaktiramo, čak i na Fejsu, kamoli tako direktno i, hm, nejasno prijeteći. Pola sata sam vrtio po glavi: mjesecima već nisam napisao ni riječ protiv Hajduka i Torcide, znači, nije to posrijedi. Što je drugo tog (inače sasvim dragog i pitomog) čovjeka – moglo natjerati na tako agresivnu poruku? Da nije tkogod negdje pred njim blebnuo neku glupost o meni, a ovaj moj povjerovao i namah poludio toliko da mu me ni ubiti ne bi bilo dovoljno? Ništa, nisam mogao drugo osim otpisati: „Šta je bilo?!?“. Odgovor je stigao za nekoliko minuta:

„Upravo ti pročitao knjigu do kraja. Mrzim te.“

Ispalo je, dakle, da mi prika komplimentira na račun zadnjeg romana, ali mu se ne sviđa sudbina glavnog lika, s kojim mu se nije bilo preteško suživjeti. Kamenčina, teža i od najvećega Kerumova ručnog sata, pala mi je sa srca; prepisku smo završili smajlićima i srdašcima, ali… Ali…

Ali, zamislite što bi se dogodilo da sam, iz neke nedokučive zluradosti, samo početak tog e-pistolarija skrinšotao i poslao nekom listu, nekim novinama, što bi se zbilo? Ozbiljan i neovisan medij otkantao bi me bez previše oklijevanja, pa bih morao potražiti drugi – neki manje ozbiljan i manje neovisan, skloniji stvaranju skandala ni iz čega i spremniji na smišljanje bombastičnog naslova u stilu „Šokantno! Poznati Zagrepčanin primio prijetnju smrću iz Splita!“ Vjerojatno nema u nas tog medija koji ne bi prenio, uz manje ili više imaginacije glede opremanja teksta, takvu „informaciju“!

Javnost bi se uznemirila i podijelila, neki bi stali na moju stranu, neki na koleginu, treći bi bili neutralni i pitali se čega tu ima između redaka i tko ili što zapravo stoji iza svega, naširoko bi se iznova raspravljalo o antagonizmu Splita i Zagreba, našlo bi se sigurno prostora i za refren „Od Desinca pa do Remetinca“… Koječega bi bilo, a sve na temelju moje bezočne, prljave laži i njezine objave u mediju kojemu apsolutno puca insuficijentni organ i za mene i za kolegu. I za tri, četiri dana, najviše tjedan, sve bi prestalo, bez obzira na to što nitko živ na kraju ne bi bio potpuno siguran je li mi kolega uistinu zaprijetio smrću, ili sam ja njemu poželio nauditi na krajnje bezobziran način.

U uvodu sam rekao kako sam i zašto otklonio mogućnost da uživo, u realnom vremenu, komentiram rezultate skorih izbora u Splitu. Ali to me ne priječi da ih komentiram unaprijed: bit će točno onakvi kakvima ih odredi (ili ih već jest odredila) ova šupački orkestrirana i fušerski izvedena navlakuša, praćena luzerski isforsiranom „aferom“ u kojoj ama baš nitko - osim dviju nepostojećih sestara iz Srbije - nije nedužan, a stvarnim vinovnicima (pod uvjetom da izuzmemo onu dvojicu teških političkih naivčina) nikad nećemo doznati ni imena i prezimena, a kamoli pravomoćne kazne za nedopušteno objavljivanje tuđe privatne korespondencije i lažno predstavljanje.