U prvi mah pomislio sam da nisam dobro čuo ili da se radi o nekoj roditeljskoj zamci.

'Jedva čekamo ponedjeljak i školu!' veselo su uglas ponovili budući učenik četvrtog i učenica osmog razreda.

Premda se roditeljima koji već godinama početkom rujna ispraćaju djecu u školu ovakvo ponašanje može činiti sumnjivim, ono zapravo ohrabruje. Nakon mjeseci odvojenosti od prijatelja i nastavnika njihovo veselje prilikom da se vide uživo s dragim osobama poželjna je ljudska reakcija. Ne radi se tu samo o prijateljstvima, druženju i lutanju do i od škole, već i o nekim jednako važnim stvarima vezanim uz učenje i poučavanje.

Rezultati istraživanja Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu provedenog u svibnju ove godine ukazuju na to da učenici viših razreda osnovnih škola smatraju učioničku nastavu znatno boljom od online nastave. Kolikogod te drvene klupe i stolice bile neudobnije od kauča, oni kažu da se u učionici uči na razumljiviji način, da su im zadaci jasniji te da su im povratne informacije koje dobivaju u školi korisnije za učenje. Premda zvuči radikalno, korona je uspjela u onome u čemu stotine propalih reformatora ni približno nisu - učinila je to da klinci pomisle: Volim školu!

Ovi su rujanski dani obilježeni i neizvjesnošću roditelja. Na ulicama svih hrvatskih gradova i u najskrivenijim mjestima društvenih mreža može se osjetiti strah od toga kako će izgledati vrtić i škola pod posebnim režimom. Slika vlastite djece koja sedam sati dnevno moraju nositi masku ni po čemu nije privlačna. Posebice jer znamo da nas većina to ne bi mogla izdržati. Strah nije samo zdravstveni, već i obrazovni, uz pitanja o kvaliteti obrazovanja. Koliko su izgubili i hoće li u nadolazećoj godini izgubiti još više? Što je s onim predmetima koje su učenici prošle školske godine u prvom, petom, sedmom razredu ili prvom srednje tek dobili?

'Ja mu fakat više ne mogu objašnjavati matematiku i fiziku, koje niti ja ne kužim', odzvanja zagrebačkim kafićima. Premda očigledno zabrinuti, većina roditelja raduje se ponedjeljku. U odmjeravanju online i fizičke nastave i oni imaju pobjednika. Od ožujka su promatrali svoju djecu prikovanu za različite ekrane i primjećivali gubitak motivacije za izvršavanje obveza te opći nedostatak socijalnog iskustva druženja s vršnjacima.

Navedeno ne treba čuditi jer se razina samoregulacije koja je bila tražena od 11-godišnjaka ne može očekivati ni od većine odraslih, a nedostatak druženja kod nekih mladih osoba može dovesti do povećanja anksioznosti, pa čak i depresivnosti. Uz to, roditelje je još više zabrinuo nedostatak strukture dana koju zahtijeva klasična škola. Život dobiva drugačije konture ako u 7.20 moraš biti u tramvaju do škole ili ako možeš spavati do 12 i onda lagano uključiti tablet. Ili ga ne uključiti. Premda zvuči pomalo nevjerojatno, ova je situacija učinila da roditelji pomisle: Škola je najvažniji element obiteljske rutine!

Razgovarajući s odgojno-obrazovnim radnicima, vidljiva je zabrinutost, ali i želja da se pokaže i dokaže važnost zanimanja vezanih uz odgoj i obrazovanje. Premda se o tome premalo govori, situacija s pandemijom izrazito je utjecala na profesionalni identitet nastavnika i to kako onih u razrednoj nastavi, tako i onih u visokom obrazovanju. Brzina promjene koja se zahtijevala od njih u kratkom vremenu, a kojoj su u većini slučajeva dobro odgovorili, nije usporediva ni s jednim drugim zanimanjem.

Sada se nalaze pred novim izazovom u kojem je odgovornost s razine Ministarstva spuštena na njih. Dio njih, naviknut na to da ovdje vlast nikada ništa ne olakšava, tu je odgovornost spremno prihvatio i učinio sve da se pripremi za početak škole. Premda se čini čudnim, ova je situacija kod odgojno-obrazovnih radnika izazvala sljedeću reakciju: Uzimamo školu u svoje ruke!

Ovog će ponedjeljka u hrvatskim vrtićima i školama sve biti ok. I to ne zbog pravovremenih i prilagođenih mjera Ministarstva. Njih nažalost nema. Bit će ok zato što su svi, kao rezultat pandemije, shvatili da su odgoj i obrazovanje važni i to ne samo kao ideal, već i kao fizički, socijalni i psihološki prostor. Toliko važni da trebamo učiniti sve da boravak u njima na dobrobit djece, mladih, njihovih roditelja i odgojno-obrazovnih radnika bude što dulji.