'Ipak su došli. Yes!' veselo mi je šapnuo devetogodišnji sin nakon što je čuo neku mamu kako na plaži zaziva svog sina: 'Ivane, sunce ti žarko, izlazi više s tim dušekom iz vode.'

'Bit će igre i ove godine', nastavio je ovaj moj.

Jadran je poseban južno od Makarske, a naročito na potezu od Igrana prema Pločama pa kasnije prema dolini Neretve. Nevjerojatna kombinacija planina i visokih gora koje se dramatično spuštaju u kristalno čisto more. Jedinstveni sustavi jezera koja prelaze u plodna polja mandarina, kivija te najrazličitijih kultura povrća i voća. Za nas koji vučemo korijene iz tih krajeva, baš kao i za one koji žive ovdje, najljepši je to dio obale. Za mnoge građanke i građane Hrvatske neistraženo je to područje, u potpunosti izvan radara obiteljskih godišnjih odmora.

Ovaj dio naše zemlje bolje poznaju turisti iz zemalja istočne Europe poput Češke, Poljske ili Slovačke. Dio njih je, usprkos svim nedaćama zbog globalne pandemije, i ove godine učinio sve da dođu do njima posebnog mjesta. Prepoznat ćete ih po svim mogućim igračkama za plažu i tome da od jutra ispijaju limenke piva na plaži, što kasnije zamjenjuju 'čepovanim pivom' u lokalnim kafićima. Pravi odmor.

Najbolje pak ovaj dio Hrvatske poznaju naši prijatelji, braća, sestre i rođaci iz Bosne i Hercegovine. Premda im je ovaj dio Hrvatske neusporedivo bliži od nekoga iz Brna ili Krakowa, činilo se da ih ove godine nema… sve dok Ivanova mama nije sočno opsovala i pozvala ga na kruh s paštetom. Sve četveročlane obitelji iz Ljubuškog imaju dvostruko državljanstvo. Ta im činjenica ovog srpnja omogućuje da dolaze na kupanje u Brist kad god požele. To je ujedno preduvjet da pri prelasku granice nema previše pitanja o Covidu-19, posebnim mjerama opreza, ni o nužnoj 14-dnevnoj izolaciji. Dovoljne su maske koje vise na unutrašnjem retrovizoru. Ipak su to naši.

Plaže su najbolja mjesta za dječja poznanstva i prijateljstva. Igranje u plićaku, zajedničko ronjenje i višesatno dodavanje loptom.

'A kako se ti zoveš?' pitao je sad već uigrani ljubuško-zagrebački dvojac jednog od rijetkih na plaži koji nije govorio poljski ili češki. 'Srđan', rekao je veseli jedanaestogodišnjak i nastavio: 'Ja sam iz Banje Luke, a odakle ste vi?'

Srđan, njegova mama i sestra uz BiH imaju i hrvatsko državljanstvo i ovog su ljeta, usprkos svemu, odlučili doći na more. Trebao je doći i tata, ali kako on nije hrvatski državljanin, zajednički su odlučili da on svoje točeno pivo ispija uz rijeku Vrbas. Na granici ih ništa nisu pitali. Ipak su to naši.

Sva bizarnost i pomalo diskriminacijska priroda trenutnog pandemijskog režima ulaska turista u Hrvatsku otkriva se na južnom Jadranu. Svatko od nas s hrvatskom osobnom iskaznicom na putu do Dubrovnika može stati u Neumu, popiti kavu, pojesti burek ili dagnje u bliskom i višesatnom društvu dragih osoba iz Mostara, Viteza ili Trebinja i potom nastaviti put. Nitko nas pri ponovnom ulasku na hrvatski teritorij neće pitati gdje smo bili ni što smo radili. Tu se opasnost situacije s Covidom-19 smanjuje temeljem službene isprave. Ista je situacija s Jaroslawom iz Varšave i Frantisekom iz Plzena. Ne pita ih se za zdravstveni status niti ih se sili na samoizolaciju dokle god na graničnom prijelazu imaju putovnicu zemalja članica EU-a, bez obzira na trenutnu situaciju s pandemijom u njihovim zemljama. Ipak su to naši.

'A tko onda nije naš?' upitao me sin nakon višesatne igre sa sad već ljetnim prijateljima iz Ljubuškog i Banje Luke. Da pita hrvatske vlasti, odgovorili bi mu dosadnim birokratskim rječnikom: 'U RH mogu ući svi državljani osim…'

Ipak, djeca su pametnija pa znaju da, dok se igraju s rakovima i puževima u plićaku, nema naših i vaših. Modre usne uzrokovane satima provedenim u moru vrijede jednako za one koji su ove godine došli iz Zagreba ili Ljubuškog, baš kao i za one iz Sarajeva i Zenice, kojih ove godine nema. More ne dijeli. Ono ih nestrpljivo čeka. Svi smo mi njegovi.