'Stari kaže da su Srbi krivi za sve, ali znaš njega…', rekao mi je prijatelj iz djetinjstva, komentirajući nove slučajeve zaraženih koronavirusom. 'Kaže da je Đoković namjerno to donio u Zadar da nam zezne sezonu.'

A časne sestre u Đakovu, pitam ga. 'Kaže da su i one vraćajući se s Kosova morale proći kroz Srbiju i onda su ih namjerno zarazili na benzinskoj. Ma lud je', s neugodnim podsmijehom objašnjava i dodaje: 'I klince u narodnjačkim klubovima namjerno su zarazile pjevačice iz Lazarevca. Znaš da on misli da je ionako turbofolk pušten kao virus s istoka da podčini naš 'zdravi nacionalistički hrvatski duh'.'

Premda je pitanje trenutka u kojem će teorije zavjere gospodina Miroslava postati dio napisa na društvenim mrežama, a slijedom toga i govora dijela hrvatske politike, važnije su jer simboliziraju karakterističnu reakciju u Hrvatskoj: za negativne stvari kriv je uvijek netko drugi – Srbi, mladi, Crkva, ljevičari ili Dalmatinci, svejedno je.

Taktika 'uvezenih' problema

Takvu reakciju vlasti i Nacionalnog stožera vezanu uz povećanje broja zaraženih upravo uživo pratimo. Virus koji se opet nalazi u okvirima državnih granica Republike Hrvatske u govoru političara na vlasti gotovo je redovito 'uvezen'. Koristeći ekonomsku terminologiju uvoza (bez izvoza), vlasti pokušavaju odmaknuti odgovornost. Radi se o prokušanoj, ali prozirnoj taktici, u kojoj su pozicije na terenu davno podijeljene. Za uspjehe smo zaslužni mi, a za neuspjehe vi ili, još bolje, oni neki drugi. Istina je, naravno, drugačija.

Odluka da se hrvatske granice zbog turističke sezone otvore turistima iz različitih zemalja jasno ukazuje na to gdje leži odgovornost. Ta je, iz ekonomske i psihološke perspektive, razumljiva odluka praćena nevjerojatnim šlamperajem u vezi s njezinom provedbom. Tamo negdje na pola puta od #ostanidoma do #ostanimoodgovorni politika i stožer zaboravili su da je najveća odgovornost baš na njima. Društvo smo koje će na jasnu ugrozu reagirati primjereno i odgovorno, ali ako se ta ugroza ne vidi, onda je pomalo naivno očekivati visoku razinu samokontrole.

To je posebice nevjerojatno u situacijama u kojima, primjerice, članovi Vlade RH i Nacionalnog stožera sami ne poštuju pravila koja propagiraju. Kad to ne čine njihovi roditelji, zašto bi se devetnaestogodišnja kćerka budućeg zastupnika iz Domovinskog pokreta suzdržavala od fizičkih kontakata dok sluša pjesmu 'Rane' pjevačice Anastazije ili sinovi Josipa Đakića dok slušaju megamix opusa njezine mame Cece Ražnatović i Marka Perkovića Thompsona.

Sve znanstvene spoznaje ukazivale su na to da COVID-19 nije nestao i da je pitanje trenutka u kojem će se pojaviti u novom obliku. Ono što od početka nedostaje jest jasno komuniciranje prihvatljivih praksi u različitim djelatnostima i aktivnostima. Analiza izgovorenih poruka ministara Vilija Beroša i Davora Božinovića, Alemke Markotić, Krunoslava Capaka i Grbe Bujević prethodna četiri mjeseca utvrdila bi neslaganje u vezi mnogih aspekata pandemije: djelotvornosti maski, potrebe za većim testiranjem, zaražljivosti virusa, mutacije virusnog soja… Dok se to još može donekle opravdati brojnim nepoznanicama o virusu, ogromne razlike u onome što se poručivalo ljudima o prihvatljivom ponašanju nerazumljive su i neprihvatljive.

Kulminacija nakon Zadra

Sve to kulminiralo je u prethodna dva tjedna, u kojima su, slijedom događaja u Zadru, po potrebi dnevne politike dovedene u pitanje i osnove ponašanja tijekom pandemije – fizički dodir i fizička distanca. Nemuštim pokušajem opravdavanja različitog režima za 'visoke političare' i 'obične ljude', članovi Nacionalnog stožera učinili su štetu sebi i Hrvatskoj. Radi se o stručnim ljudima koji užim povezivanjem s političkim moćnicima i posebice opravdavanjem neugodnih situacija u koje oni upadaju tijekom predizborne kampanje gube na kredibilitetu. To je velik gubitak za sve nas, jer bez Andreja Plenkovića ili Davora Bernardića ova će zemlja moći, ali bez stručnih ljudi kojima se vjeruje - teško. Naročito sada.

Sve ukazuje na to da će se 6. srpnja 2020. Hrvatska probuditi u situaciji u kojoj će, ako to uopće bude moguće, uspostavljanje vlasti biti mučan i dugotrajan proces. U isto vrijeme broj zaraženih virusom će rasti. Kombinacija nepostojanja struktura koje donose odluke i zabrinutosti ljudi za zdravlje i egzistenciju bila bi izazovna i za mnogo zrelija društva od hrvatskoga. U takvim situacijama posebno je važno da procese vode ljudi kojima se može vjerovati, koji su samokritični i koji neće krivnju svaljivati na one druge. Ljude koji će prihvatiti to da se mnogo toga o virusu još uvijek ne zna, da po pitanju zdravlja ne treba biti sluga izvršnoj vlasti, bez obzira na stranačku pripadnost, i koji će uvijek naglašavati gospodinu Miroslavu da je virus jednako njegov kao i srpski, zadarski, samostanski i turbofolkerski.