'Neće ti to nitko javno reći, ali dio učenika se od 3. mjeseca vrlo rijetko ili uopće ne pojavljuje na online nastavi', rekla mi je vidno umorna kolegica koja radi u strukovnoj školi u središnjoj Hrvatskoj. 'Tu kod nas ti je to zbog rada u polju s roditeljima'. Njezine su riječi u suprotnosti s dojmom brojnih roditelja širom zemlje koji su prethodnih mjeseci vrlo aktivno sudjelovali u nastavi na daljinu svoje djece 'završavajući po drugi puta četvrte ili osme razrede' surađujući na izradi različitih projekata o vodozemcima ili vjetroelektranama.

Učenici 7. razreda koji su sudjelovali u istraživanju Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu zadovoljstvo online školom ocijenili su prosječnom ocjenom 3.14. U usporedbi s nastavom u učionicama, učenici su online nastavu doživjeli kao izrazito opterećujuću i bez jasne strukture. Nema puno ispitivanja, ali moraš cijelo vrijeme nešto raditi. S druge strane učenje i poučavanje u školi povezali su sa zanimljivijim i razumljivijim predstavljanjem sadržaja koji se uče. Drvene klupe su im odjednom postale privlačnije od tableta. Nastavnici također izvještavaju o premorenosti, cjelodnevnoj dostupnosti na različitim platformama i nedostatku strukture radnog dana koja onda utječe na sve aktivnosti.

Održavanje nastave - uspjeh kao takav. Ili?

Ono što je također jasno iz provedbe istraživanja je da dio učenika u glavnom gradu, a nije bolje ni u ostalim dijelovima Hrvatske, nema računala, tablete ni internet. Ideja da svi imaju sve što je potrebno za online nastavu jedna je od najvećih neistina u javnom prostoru. Ipak, bilo bi pogrešno zaključiti da je Hrvatska bila neuspješna s obrazovanjem u ovoj iznimno teškoj situaciji. U trenutku proglašenja globalne pandemije, zatvaranja škola i naglog prijelaza u nastavu na daljinu obrazovna politika te posebice škole pokazali su iznimnu razinu prilagodbe.

Činjenica da u ožujku 2020. nije prekinuta nastava pokazat će se dugoročno kao najveće postignuće trenutnog ministarstva za koje su najzaslužniji odgojno-obrazovni radnici. Baš kao i inače, u kriznom smo trenutku reagirali primjereno no kad je već nakon nekoliko tjedana trebalo osmisliti i planirati što dalje i što ako dođe do novog pandemijskog vala pojavili su se problemi. Tri mjeseca kasnije jasno je da nemamo plan zbog čega bi kao društvo mogli zaostati. U predizbornom lipanjskom žrvnju u kojem političke stranke obrazovanju posvećuju jednu ili dvije izlizane i besmislene fraze jasno je da će žrtve zaostajanja već u rujnu biti učenici, roditelji i odgojno-obrazovni radnici.

Je li vatrogasno rješenje jedino rješenje koje naš sustav poznaje?

Iz stručne i znanstvene perspektive jasno je što treba napraviti. Neki od koraka su određenje očekivanog radnog opterećenja učenika i odgojno-obrazovnih radnika u terminima prosječnog radnog dana kako škola za neke ne bi trajala 15 sati dnevno, a za neke 0 minuta. To uključuje strukturu dana nalik onoj u školi s jasnim vremenikom kada škola počinje, a kada završava i što se u njoj radi. Ta struktura dana mora biti praćena intenzivnijom komunikacijom i interakcijom između nastavnika i učenika na razini razrednog odjela ili pojedinog godišta. Jednako je važna i standardizacija procesa koja bi omogućila ujednačenost između pojedinih nastavnika, razreda i škola. U tome nužno je već sada dati podršku nastavnicima te umrežiti škole. Neke su škole i nastavnici u ovoj situaciji pokazale kreativnost i učinkovitost i mudro bi bilo njihova rješenja i aktivnosti podijeliti s drugima.

Nužno je i s nacionalne razine odrediti koji su to ishodi učenja i poučavanja koje se, u slučaju novog prelaska u online okruženje, mora obraditi, a bez kojih se može. Ishodovni kurikulumi omogućuju upravo takva rješenja. Na razini države potrebno je odrediti elemente i načine vrednovanja i ocjenjivanja kako mnogi ne bi bili zakinuti i oštećeni pri čemu je važno objektivizirati ocjenjivanje. Također jasno je da su u ovoj teškoj školskoj godini neki zaboravljeni – učenici strukovnih i umjetničkih škola te posebice djeca i mladi s poteškoćama i daroviti. Za njih je već sada nužno osmisliti rješenja koja će odgovarati potrebama i specifičnostima njihovog odgoja obrazovanja.

Sve to moglo bi se učiniti do jeseni, ali neće. Na ovim prostorima reagira se samo kad gori i dok ne dogori. Požar u obrazovanju je prošao i hrvatske političarke i političari na svojim predizbornim putevima poljima i gradovima Hrvatske, neće niti u jednom trenutku dati plan o tome što činiti s obrazovanjem u normalnim i izvanrednim uvjetima. Neće se osvrnuti niti na onu djevojku koja je proljeće i početak ljeta provela buljeći u ekran, kao niti na onoga koji se nije niti jednom ulogirao. Neće im niti jedna riječ pobjeći do oca djeteta s poteškoćama u učenju niti do majke darovitog djeteta koja ne zna što s njim više da radi. Još manje će ih biti briga za umorne učiteljice od 63 godine koje su držale nastavu preko video konferencija niti za ravnateljice čije su škole u potresu uništene. Sjetit će ih se tek u rujnu kada počne gorjeti. Tada će za sve nedostatke optužiti one koji su bili prije. Reći će da je za njih obrazovanje najvažnija stvar i da će u trećem pandemijskom valu sve biti puno bolje. Dodat će da je trebalo planirati ranije, prešućujući da je njihov jedini plan u obrazovanju kako podijeliti plijen, zasjesti u službenu Škodu Rapid i četiri godine jesti pečeni janjeći butić.