Prošlo je punih 25 godina otkada smo Eddie King Jr III. i ja, s nekoliko stotina maturanata, primili srednjoškolsku diplomu u ruke i visoko u zrak bacili crnu maturantsku kapu. Iza nas je bila godina koja će nas trajno životno obilježiti - godina akademskih i sportskih pobjeda i poraza, (ne)uzvraćenih ljubavi i prvog susreta s uperenom cijevi pištolja. Divlja i prekrasna West Virginia.

Četrdesetšestogodišnji George Floyd ubijen je ovog ponedjeljka u Minneapolisu. U njega nije pucano iz pištolja, već je ubijen na posebno svirep način. Ugušio ga je policajac Derek Chauvin. Floyd se nije opirao uhićenju, a na vapaj policajcima: 'Molim vas, ne mogu disati…' Chauvin je samo jače stisnuo koljeno. Snimka ubojstva izazvala je cijeli niz žestokih prosvjeda diljem SAD-a koji bi mogli prerasti u ozbiljne društvene sukobe nalik onima iz 60-ih godina. Još nije jasno što je bio razlog brutalnog postupanja policije, ali čini se da je jedina Floydova greška bilo nešto na što nije mogao utjecati. Bio je pogrešne boje kože.

Stranac i crnac na basketu

North Marion High School planski je izgrađena 1979. tako da bude smještena točno između četiri manja rudarska mjesta koja su davno proživjela svoje slavne dane. Propašću rudarstva i teške industrije, West Virginia upala je u višedesetljetnu spiralu negativnih ekonomskih trendova, iseljavanja i općeg zaostajanja za ostatkom SAD-a. Za većinu Amerikanaca ova je savezna država mjesto na kojem nije moguće ostvariti 'američki san'. Uspješno prodajući iluziju sna koji će se ponovo javiti, Donald Trump na predsjedničkim je izborima 2016. upravo ondje ostvario jednu od najvećih pobjeda. Godine 2019. ekonomija West Virginije najslabija je od svih američkih saveznih država, stanovništvo među najstarijim, a puno više od Covida-19 zabrinjava pandemija ovisnosti o drogama i lijekovima.

Eddie je bio jedna od prvih osoba koju sam upoznao tog kasnog ljeta kad sam iz zagrebačke Klasične gimnazije došao u SAD. Dok je drugima to bilo još uvijek neprihvatljivo, u žutom je školskom autobusu sjeo pokraj mene i pitao kako sam. Kasnije sam mu pomagao da u školi ima prolazne ocjene kako bi mogao ostati u košarkaškom timu u kojem smo zajedno pobjeđivali i puno više gubili. Eddie i ja, premda dva potpuno različita svijeta, imali smo puno toga zajedničkog. On je bio jedan od dva posto učenika u školi koji nisu bili bijelci, a ja jedan od sedmero koji nismo bili iz SAD-a. Stranac i crnac koji se druže u ruralnoj West Virginiji.

Na moja pitanja kako je biti druge boje kože u takvoj okolini on bi obično odgovarao: sigurno bolje nego biti stranac. Tijekom te godine niti jednom nisam doživio bilo kakav rasistički ispad prema njemu ili meni. Štoviše, Eddie je zbog svoje blage naravi i sportskih uspjeha bio izrazito omiljen u zajednici. Bez ružnih pogleda i riječi, sve do jedne večeri u veljači, kad nam je ispred sportske dvorane put prepriječio veliki kamionet iz kojeg su izašla četvorica bivših učenika škole. Nije tu bilo udaraca, već samo nekoliko riječi na politički korektnom engleskom: 'Odjebite odavde crnčuge i stranci!' Pa onda još malo: 'Ovo je bijela zemlja. Nemate što ovdje tražiti.' I na kraju ključan argument – pokazivanje pištolja.

Nema imunih od rasizma

Gledajući snimku na kojoj policijsko koljeno guši jedan život pomislio sam na Eddieja i tu cijev pištolja. Na njegove suze na parkiralištu i molbu da o tome nikome ne govorim. Na duge razgovore o tome kako je borba za osnovno ljudsko pravo da budeš slobodan važna te 1995., baš kao i 1965. godine. Nikada se poslije nismo čuli, ali vjerojatno bismo se složili da ništa bolje nije ni 2020. U svemu tome manje je važno radi li se o bijelom ili crnom koljenu policajca i bijelom ili crnom grkljanu čovjeka koji će umrijeti.

Mržnja je hrana svih rasa. Nema imunih od rasizma. U njegovoj osnovi osjećaj je ugroženosti od drugih i drugačijih. Osjećaj da samo ti imaš pravo na san za čije neostvarivanje nikada nećeš biti sam kriv. U takvim situacijama javit će se oni koji će pretvoriti iskru u društveni požar neslućenih razmjera. Najgori među njima je Donald Trump. On za svoje političke neuspjehe i promašaje već dugo traži krivca. Kina i Iran su daleko, a Minneapolis mu je tu, iza ugla. U situaciji ekonomskih neuspjeha, neizvjesnosti reizbora i potpunog nedostatka sadržaja najlakše je upotrijebiti isprobanu formulu kojom ćeš u nedostatku pravih osobnih i društvenih vrijednosti učiniti Ameriku ponovno velikom: točno onoliko velikom koliko je sitno ljudsko srce ispunjeno mržnjom.