'Žao mi ga je. Zamisli da u čitavom ovom sranju imaš 18 godina!', odgovorila mi je srednjoškolska kolegica na pitanje kako je njezin sin, maturant jedne zagrebačke strukovne škole. Svibanj je u Hrvatskoj mjesec mladih ljudi koji završavaju srednju školu. Škola je skoro gotova (za neke zauvijek), dovoljno je toplo da se dani provode na ulicama, proljetne su noći pune iskušenja, odnosi sve bolji, čak i s nastavnicima i roditeljima. Još samo norijada, maturalna večera i svi ti ispiti – završni, državne mature, prijemni.

Ispred njih su životne odluke, ovaj put samo njihove: naći posao, pokušati zaraditi za ludo ljeto, studirati, pobjeći iz grada i od 'staraca'. Jedinstvena iluzija slobode koja nam je nadohvat ruke. Slika života s kojim si se spreman potući i pod cijenu da iz te borbe izađeš izudaran, ali uzdignute glave. Takve se ne žali. Za njih se navija. Njima se pomaže.

Izloženi najvećem stresu

Točno je 28 dana do kraja škole, a maturanti i njihovi nastavnici u Hrvatskoj nemaju potpunu informaciju kako će se ona završiti. Istraživanja Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu pokazuju da su trenutno u obrazovanju u upravo ti mladi ljudi izloženi najvećem stresu. Takvi rezultati ne čude.

Pokušajte se prisjetiti vlastitih strahova i nemira kad ste s 18 godina završavali školu i željeli upisati studij. Svih onih neprospavanih noći s knjigama i skriptama u rukama. Toj slici pridodajte zatvaranje škola, nemogućnost izravnog rada sa svojim nastavnicima, neujednačeno iskustvo obrazovanja u online okruženju, nemogućnost pristupa određenim sadržajima za velik dio učenika, naročito onih koji dolaze iz neprivilegiranih sredina. Dodajte tome i roditelje koji vam 24 sata vise nad glavom. Nemogućnost druženja s prijateljima i maturalnog plesa, koji naravno prezirete.

Pa tome dodajte globalnu pandemiju uz neprestano izvještavanje o broju mrtvih i broju nezaposlenih, nemir u domovima slijedom neizvjesnosti oko sadašnjosti i budućnosti. Iskustvo potresa ako ste iz Zagreba i okolice. I ono što je najgore: nitko od više od 30.000 tih mladih boksača, njihovih obitelji i trenera, četiri tjedna prije zadnjeg školskog zvona i ulaska u ring ne zna hoće li se, kada, gdje i kako održati njima jako važna borba.

Oni se dopisuju, maturanti čekaju

U situaciji u kojoj smo svi pod stresom onima koji bi trebali polagati ispit života za mjesec dana odgovorni već dva mjeseca nude različite scenarije – sve redom bez jasnih likova, rokova i režisera. Ne zna se kako će učenici trogodišnjih i četverogodišnjih strukovnih škola polagati završne ispite pred komisijama, a još manje što će biti s gimnazijalcima koji školovanje završavaju polaganjem obveznih ispita državne mature.

Nema odgovora hoće li i kako učenici gimnazija završiti svoje školovanje ako se ovi ispiti ne mogu održati. Još su veće nepoznanice vezane uz prijelaz u visoko obrazovanje. Nema jasnog odgovora hoće li se, kada i kako održati izborni ispiti državne mature koji služe isključivo za upis na studijske programe. Nema odgovora ni na pitanje hoće li, ako se i održe, visoka učilišta koristiti rezultate učenika na ovim ispitima za upis, baš kao ni hoće li biti posebnih provjera pojedinih fakulteta.

Dio ovih nepoznanica posljedice su života u posebnom pandemijskom režimu, ali ključni razlog nedostatka odgovora mnogo je jednostavniji: neodgovornost obrazovne politike i visokih učilišta. Da postoji iskrena želja da se maturantima olakša, na većinu bismo ovih pitanja odavno imali odgovore. Međutim, te želje nema, jer ljudi koji trebaju donijeti važne odluke u ovoj situaciji mjesecima vode sitne političke i osobne borbe prebacujući odgovornost s adrese na adresu.

U doba kada se osnovnoškolska nastava u 2d u Vinkovcima odvija preko videokonferencija, Ministarstvo i Rektorski zbor uporno razmjenjuju pisma poštom čekajući poznate odgovore. Za mlađe među vama jasan je to znak da se problem ne želi riješiti – fingirana predstava. U dva sastanka bi oni koje predstavlja Blaženka Divjak i oni koje predstavlja Damir Boras mogli dogovoriti, ako postoje javnozdravstveni preduvjeti, koji se ispiti polažu u Hrvatskoj ovog ljeta ili jeseni. Tamo bi se moglo dogovoriti i to da ove godine fakulteti odustanu od dodatnih prijemnih ispita. Mogli bi se složiti oko toga da, ako nema uvjeta ovog lipnja za ispite državne mature, zajednički rade na jedinstvenom nacionalnom kvalifikacijskom postupku koji bi se održao sredinom ili krajem ljeta.

U tom slučaju širim političkim dogovorom i izmjenama Zakona o odgoju i obrazovanju mogli bi omogućiti završetak srednjoškolskog obrazovanja bez obveze polaganja ispita državne mature, čime bi se i dijelu učenika koji su već primljeni na međunarodna visoka učilišta osigurao nastavak obrazovanja. Da ih je zbilja briga za mlade ljude, njihove potrebe, snove i strahove, sjeli bi zajedno za stol već 17. ožujka i razmišljali kako da im olakšaju. Učinili bi sve da osiguraju svima priliku da pokažu što znaju i mogu u ostvarenju vlastitih obrazovnih želja. Umjesto toga, visoka učilišta i dalje će govoriti da je za sve odgovorno Ministarstvo, a otamo će odgovarati da se oni trude, ali da se sveučilišta imaju autonomiju. Međusobno će slati silna pisma i dopise glumeći žrtve. Takve se ne žali. Protiv njihove neodgovornosti i nedostatka hrabrosti se bori.

Svi bismo trebali stati iza mladih ljudi i zahtijevati hitne odgovore na pitanje što će biti s maturantima ove godine. Navijati za njih. Pomoći im. Ne znaju protivnika ni mjesto borbe, nemaju čak ni opremu, a organizatori im nimalo ne pomažu. Premda se čine se kao autsajderi, ako im pomognemo, izaći će kao izudarani pobjednici. Pokazujući solidarnost, umjesto žaljenja, dali bismo im vjetar u leđa u njihovim borbama. To je najmanje što ovogodišnji boksači, u čitavom ovom sranju, zaslužuju.