Taman kad smo već mislili da će barem multinacionalne financijske institucije, ako već ne zdrav razum i privatna tržišta, prisiliti Hrvatsku da stavi pod kontrolu svoje narkomansko inozemno devizno zaduživanje, stiže vijest da je baš vodeća među tim institucijama, Svjetska banka, još jednom dala Hrvatskoj dozu deviznog opijata od 213 milijuna dolara ili milijardu i sto milijuna kuna
Podsjetimo, ukupni dug Hrvatske inozemnim vjerovnicima dosegnuo je sto posto jednogodišnjeg bruto domaćeg proizvoda. A javni dug ‘centralne’ države jednak je 58,35 posto BDP-a; još samo 1,65 posto i Hrvatska će izaći iz kriterija iz Maastrichta i više neće ispunjavati glavni uvjet za Europsku uniju.
Tko bi to trebao bolje znati, tko bi trebao zbog toga biti zabrinutiji, nego Svjetska banka, jedan od dva vrhunska globalna ekonomska think tanka? No upravo Svjetska banka mami Hrvatsku na skliski rub provalije. A za što? Za svašta i ništa. Za stvaranje magle, puštanje dima i proizvodnju pare.
Milijardu i sto milijuna kuna Svjetska banka daje, a ministrica Martina Dalić uzima, ‘za razvojnu politiku gospodarskog oporavka’. Da ne bi bilo sumnje kakva se sofisticirana, visokotehnološka i visokoprofitabilna postrojenja kriju pod tom šifrom, otkrit ćemo i detalje.
S milijardu i sto milijuna kuna svježega inozemnog deviznog zaduženja, Svjetska banka podupire ‘napore u fiskalnoj konsolidaciji’ koji su (kad prije?) ‘unaprijedili upravljanje javnom potrošnjom’ te ‘osnažili srednjoročnu održivost’, a sve ‘s ciljem očuvanja stabilnosti’.
‘Isto tako’, sa 213 milijuna dolara koje će s kamatom od 2,5 posto na godinu za 15 proljeća jednokratno otplatiti hrvatska djeca, Svjetska banka ‘podupire razvoj dinamičnog privatnog sektora’ (ne bilo kakvog, nego ‘dinamičnog’), a sve to ‘kroz unapređenje poslovnoga okruženja’.
E, sad: pa zar ministrica Dalić i premijerka Kosor, sa svim svojim neprebrojivim suradnicima i zaposlenicima, zbilja ne mogu sačiniti i provesti ‘razvojnu politiku oporavka’, ‘napore u konsolidaciji i smanjenju’ te ‘mjere za povećanje fleksibilnosti’ nikako drukčije nego da zemlju zaduže za dodatnih milijardu i sto milijuna kuna u čvrstoj valuti? Pa za što onda primaju sjajne kunske plaće od hrvatskog naroda?
Priznajem, to je misterij, koji će se valjda jednoga dana razriješiti kad se sazna u čijim je džepovima ta milijarda doista završila. No Svjetska banka morala bi znati da je to što radi duboko pogrešno, da Hrvatskoj čini medvjeđu uslugu navikavajući njezinu državnu administraciju na inozemni novac kao na drogu bez koje pada u apstinencijsku krizu i blokadu mozga. To je jedna od onih stvari koje Jane Jacobs naziva ‘transakcijama propasti’; to je novac koji paralizira inherentne razvojne sposobnosti društva, umjesto da ih razvija i jača. A uloga Svjetske banke, njezina misija, trebala bi biti upravo obrnuta.
Naravno, uvijek možemo pretpostaviti da je riječ o novcu koji, praćen patetičnim i snishodljivim ministričinim izrazima duboke zahvalnosti, samo treba popraviti trenutnu očajnu likvidnost državnog proračuna; no, ako je tako, onda Svjetska banka u svojem priopćenju laže. A u to doista ne bismo željeli povjerovati.
U svakom slučaju, spomenutih 213 milijuna dolara Hrvatskoj niti treba niti ih je Svjetska banka smjela davati. Toga bi trebala biti svjesna i oporba: vlada u sjeni morala bi odmah i unaprijed izjaviti da će, pobijedi li na izborima, spomenuti kredit Svjetske banke tretirati kao novac koji ne misli vratiti. Carmen Reinhart i Kenneth Rogof u svojem bestseleru ‘Ovaj put je drukčije’ definiraju ga kao ‘odiozni dug, dan očigledno kleptokratskoj i korumpiranoj vlasti, koji sljedeća vlada ne mora prihvatiti kao svoju obvezu’.
