Krenimo od odabira datuma izbora. Zakonski je doista dopušteno odrediti bilo koji dan u tjednu, koji time postaje neradni dan. No, dosad je, osim 2000. godine (ustvari i 1990., prvi krug je bio 22. i 23. travnja, a drugi 6. i 7. svibnja, oba puta u nedjelju i ponedjeljak) razvijena praksa da se za datum izbora odabire nedjelja.

Odabir srijede otvara pitanje hoće li poslodavci trebati tretirati tu srijedu jednako kao i neradnu nedjelju sukladno zadnjim izmjenama zakona o radu, a činjenica da utorak i srijeda (izvan zemlje se uvijek glasuje dva dana) nisu neradni dani u inozemstvu, bitno će otežati izlazak na birališta biračima koji ne žive u Hrvatskoj. Dapače, moglo bi se reći kako to već spada u kategoriju svjesnog suzbijanja pristupa biralištima za neku kategoriju birača. Potonji detalj u izravnoj je suprotnosti s predsjednikovim velikim fokusom na BiH i politička pitanja koja muče Hrvate u BiH, koji je bio razvio posljednjih godina. Doduše, ne treba sumnjati da će u toj zemlji, u krajevima gdje su na vlasti HDZ BiH i srodne stranke, doći do još nekog kreativnog rješenja koje će te dane učiniti neradnima.

Kome odgovara baš ta srijeda, izrazito rani datum od onih koji su predsjedniku bili na raspolaganju? Oporba je zazivala što skorije izbore, no kada se sagleda kompleksna situacija oko dogovora o zajedničkom izlasku centra, lijevog centra i ljevice, dogovor oko točkastih, parcijalnih i inih koalicijskih aranžmana, može se reći da raniji datum ustvari odgovara stranci na vlasti. Društvene mreže su nakon objave datuma zaključile kako zbog srijede neće biti moguće organizirati autobuse s biračima, no valja podsjetiti da famozni organizirani prijevoz birača (što se u prvom redu odnosi na SDSS, a potom i na HDZ) ima efekt prvenstveno na lokalnim izborima, a ne na parlamentarnima.

Kome se to silno žuri na izbore, žuri ostati na vlasti ili ju ponovno osvojiti? Neki će reći da se Plenkoviću žurilo izglasovati i zaprisegnuti Turudića ne bi li spriječio Kövesi u šnjofanju koje bi moglo doći do vrha stranke i (pre)blizu njemu. Drugi će pak reći da je Milanović nervozan jer se boji da bi Turudić s dna ladice mogao izvući slučajeve koji će doći (pre)blizu predsjedniku i vrhu njegove bivše/sadašnje/buduće stranke. Vrijeme će pokazati. Za dobrobit države, nadajmo se da su oba dojma pogrešna.

Ponovimo, nedjelja nije propisana, no postala je praksa. Nigdje nije propisano da bi predsjednik tražio kakve potpise zastupnika pri određivanju mandatara, no otkad je Mesić s tom praksom bio započeo, njegovi su ju nasljednici prigrlili te je time postala uvriježena.

Dvostruki kriteriji

Sve to nas dovodi do slona u sobi – pitanja može li se zbog izborne prednosti i političkog iznenađenja suparnika posegnuti za nečime što nije eksplicitno zabranjeno, no zapriječeno je dobrim ukusom i zdravim razumom?

Svi oni koji su se uprli pravno i politički opravdati Milanovićevu (i SDP-ovu) najavu da će on biti kandidat u I. izbornoj jedinici te osobu koju će istaknuti za mandatara nakon izbora kako bi pokušao okupiti parlamentarnu većinu, oslanjali su se, ustvari, na dva argumenta.

Prvi je pravni, gdje se govori kako valja gledati slovo Ustava, zanemarujući pritom teleološko čitanje pravnih normi (gledanje smisla, namjere, cilja), odnosno duh Ustava. Drugi je politički, tj. isticanje kako situacija s Turudićem, korupcijske afere i ostali skandali vezani uz aktualnu vladu daju za pravo posezati za ovakvim drastičnim potezima.

Duh Ustava jasno kazuje kako je predsjednik nadstranačka i nestranačka figura koja skrbi za skladno funkcioniranje cjelokupnog političkog sustava. Iz toga jasno proizlazi da ne može biti sudionik izbornog procesa za druge institucije. Treba jasno reći da se, otkad je napušten polupredsjednički sustav, niti jedan stanovnik Pantovčaka nije dosljedno držao toga da bude nestranački, nadstranački i nepristran. Niti Mesić, niti Josipović, niti Grabar-Kitarović, niti Milanović. On je u ranim fazama mandata čak i pokušao ekstremnim potezima naglašavati neutralnost, kao kada je odlučio ne glasovati na izborima, no naposljetku, i prije političkog groma iz vedra neba koji je javnosti priuštio baš na 15. ožujka, dan koji se u rimskoj tradiciji naziva Martovske ide, Milanović nije predsjednikovao kao neutralni, nadstranački i nestranački arbitar.

Kada smo kod slova i duha Ustava – samo još tri crtice. Prvo, zakonski nigdje nije propisano da, primjerice, guverner HNB-a ne smije biti saborski zastupnik, nije čak ni propisano da ne smije biti predsjednik republike. Ne bismo li svi ostali osupnuti da Boris Vujčić odjednom kaže da će biti predvodnik nekakve neovisne liste za fiskalnu odgovornost ili nečega sličnoga na parlamentarnim izborima, a pritom će i dalje sjediti u zgradi na Trgu hrvatskih velikana?

Drugo, kada je svojedobno Kolinda Grabar-Kitarović namjeravala vrlo kreativno tumačiti odredbu o tome da predsjednica treba imenovati privremenu, tehničku vladu koja će organizirati ponovljene izbore nakon što niti jedan mandatar ne uspije sastaviti vladu, nije li javnost s pravom graknula da to ne može nikako biti "njena vlada", već samo tehnička, nestranačka "prijelazna uprava"?

Treće, pozivanje na slovo zakona bez uzimanja u obzir duha zakona znači da moguće stranački pristrano ponašanje u okvirima zakona. Naime, u vrijeme polupredsjedničkog sustava, Franjo Tuđman je imao zakonsko pravo (formalno) imenovati župane (te time i zagrebačkog gradonačelnika). Međutim, on je to pravo pristrano iskoristio kako bi spriječio oporbenu vlast u glavnome gradu. Nije li famozna "Zagrebačka kriza", koja je uslijedila, bila nešto što je ušlo u kolektivno sjećanje kao najniža točka naše sada već ne tako mlade demokracije?

Neki su rekli da su župani i gradonačelnici također redovno kandidati na parlamentarnim izborima, pa što onda predsjednik ne bi bio. Ponovimo još jednom. Gradonačelnici ne bi smjeli sjediti u Saboru, jer su time u potencijalnom sukobu interesa između državne zakonodavne i lokalne izvršne vlasti, a i pitanje je mogu li se objema funkcijama jednako revno posvetiti, kako vremenski, tako i sadržajno. Drugo, kandidature župana (ili europskih zastupnika) na parlamentarnim izborima loša su praksa obmanjivanja birača, koje privlače poznata imena koja ustvari ne misle obnašati funkciju za koju se natječu, te bi također s njima trebalo prestati.

Politički argument u stilu – vidite što oni drugi rade, mi sada moramo adekvatno reagirati, nije argument. Vatra se ne gasi vatrom. Demokraciju se ne gradi i štiti tako da se kreativno traže rupe u Ustavu i zakonu. Također, demokraciju se ne gradi i štiti kalkulacijom i ziheraštvom, ako se već ide u ovakav potez, onda se prvo sjaši s jednog konja prije nego li se osedla drugoga.

Što dalje?

Ako Ustavni sud zaključi kako Milanović mora dati ostavku želi li biti kandidat na izborima, što će se dogoditi? Odgovor smo zapravo već dobili s Iblerovog trga, budući da je plan spriječiti čak i privremeno predsjednikovanje suprotne strane (čitaj, i dalje aktualnog predsjednika Sabora Jandrokovića), te je alternativni plan da Milanović bude kandidat za premijera koji se neće natjecati na izborima (poput Tihomira Oreškovića).

Tu valja reći da je ovo u suprotnosti s idejom parlamentarne demokracije. Vlada proizlazi iz saborske većine te bi dobra praksa morala biti da svi članovi vlade imaju prethodno osvojen saborski mandat. U aktualnoj vladi se izmijenjalo preko dva tuceta ministara, te su neki također dovođeni "niotkuda", bez da su osvojili saborski mandat (primjerice, Paladina). Nije da smo se s takvim rješenjima baš usrećili, blago rečeno. Nije bez razloga Vlada u socijalizmu nosila naziv Izvršno vijeće Sabora.

Nema Vlade bez Sabora, pa stoga nema niti članova Vlade bez Sabora. Milanović bi tako bi kandidat za premijera (točnije, planirani mandatar u ime koalicije SDP-a i partnera), ali ne bi bio kandidat na samim izborima. Ovo je svakako čišća situacija od one koju je izvorno predsjednik najavio (biti istodobno kandidat i predsjednik), no i dalje ostaje pitanje kako on može biti nadstranački, nestranački, neutralni arbitar tijekom izborne kampanje. Hoće li predsjednik dolaziti na skupove SDP-a i partnera? Hoće li ga televizije pozivati i hoće li se smjeti odazvati na sučeljavanja s drugima koji su istaknuli svoju ambiciju postati predsjednikom vlade? Ako svi znamo da je kandidat, a ustvari ne sudjeluje u kampanji, što je onda on – nekakav "peti ortak" ili "tihi komšija"?

Ostaje bojazan da će i nakon pravorijeka Ustavnoga suda ostati dosta političkih i praktičnih pitanja neodgovoreno, što nam nameće zaključak da je ova ideja ustvari bila tek polovično promišljena i domišljena.

Prijelaz u istinski parlamentarni sustav

Nakon što prođu svi izbori u ovoj godini, nakon što budu izabrani ili reizabrani ustavni suci, trebalo bi prionuti ustavnim i zakonskim promjenama koje će konačno omogućiti da Hrvatska u punom smislu postane parlamentarna demokracija. To uključuje pravilo da saborski zastupnici ne mogu obnašati lokalne dužnosti (gradski vijećnici, gradonačelnici i sl.), a da svaki član vlade mora biti istodobno i saborski zastupnik (poput britanske ili njemačke prakse). Kada Vlada predloži novog ministra, on ponovno treba doći iz Sabora.

Naposljetku, dvojna izvršna vlast u području vanjske, obrambene i sigurnosne politike izvor je stalnih napetosti i sukoba između institucija ili pak rezultira predsjednikom s velikim demokratskim legitimitetom, no bez pravog cilja i svrhe. Stoga, da bi bila kompletirana preobrazba u parlamentarnu demokraciju, predsjednik treba imati uske, ceremonijalne ovlasti te biti biran tajnim glasovanjem, dvotrećinskom većinom, u Saboru. Ta osoba onda doista može biti nadstranački, nestranački, neutralni arbitar. Naposljetku, kao protuteža Vladi uz ovakvog slabog predsjednika, mora stajati Ustavni sud u kojemu neće moći sjediti bivši ministri i saborski zastupnici, već će se popunjavati isključivo iz redova pravnih stručnjaka, prije svega profesora ustavnog prava i sudaca, koji nemaju prethodni politički angažman te bi u postupak njihovog izbora, pored Sabora, trebalo uključiti i Državno-sudbeno vijeće.

Nadajmo se da će, kada se slegne prašina superizborne godine, novi saziv Sabora barem početi promišljati neka od ovih pitanja.