Organizatori se često žale da je u ovim kriznim vremenima broj prodanih karata na kulturnim događajima često manji od broja novinara i gostiju na popisima. Zanimljiv primjer iz susjedne Slovenije, gdje je kulturna ustanova odlučila financirati svoj projekt iz posebne naknade za besplatne ulaznice i time izazvala bijes njihovih korisnika, nagnao nas je na razmišljanje – kako bi takav namjenski kulturni porez funkcionirao u našim uvjetima?
Prilikom potvrđivanja akreditacije za prošlotjedni koncert izvrsne britanske glazbenice Anne Calvi u Ljubljani, koji sam pratio u svojstvu izvjestitelja tportala, ljubazni djelatnik na porti Kina Šiška obavijestio me da svoju besplatnu ulaznicu moram platiti dva eura. Na ulaznici se, kao opravdanje tog iznosa, nalazi stavka 'kulturni euro'. Isprva sam mislio da je riječ o nekakvom dodatnom državnom porezu na kulturu, što je navodilo na stereotipni zaključak o slovenskoj pragmatičnosti u financiranju kulturnog života.
No tek po povratku u Zagreb, čitajući recenzije slovenskih kolega, shvatio sam da sam bio jedan od pokusnih kunića novog projekta ustanove u kojoj se koncert održavao. Kino Šiška je, naime, na tom koncertu prvi put naplatilo 'kulturni euro' (ili, preciznije, dva) kao posebnu naknadu za besplatne ulaznice koje se dijele akreditiranim novinarima, fotografima, snimateljima te gostima organizatora, ali i onima koji ulaznice osvoje u nagradnoj igri. Novcem prikupljenim u projektu (minimalni ciljani iznos je 3500 eura) Šiška će financirati projekt snimanja albuma benda ili izvođača do 25 godina koji će, po pristiglim prijavama, odabrati tročlani žiri.
Ta mjera izazvala je žestoku podjelu među slovenskim kulturnjacima i medijskim djelatnicima. Dok veći dio mainstream medija podržava tu ideju kulturne ustanove koja je već godinama najreprezentativniji primjer sinergije kulture i biznisa u regiji, skupina novinara predvođena Zdenkom Matožem, glazbenim kritičarom ljubljanskog Dela, glasno se pobunila protiv projekta organiziravši čak i Facebook prosvjed. Njihovi argumenti svode se na činjenicu da su primorani plaćati poseban 'harač' kako bi ušli na događaje na kojima rade te ujedno promoviraju organizatora i njegov prostor.
Svi mi koji smo ikada bili uključeni u organizaciju ili promoviranje kulturnih događaja znamo da je tema popularnog 'popisa' oduvijek izazivala ukopavanje u rovove, s jedne strane organizatora, a s druge novinara i gostiju. Novinari su uvjereni da je ulazak na događaj za koji 'obična publika' izdvaja novac (kojega je, usput, sve manje) bogomdana privilegija, a da su njihove recenzije medij koji publici treba predočiti stručni uvid u umjetničku vrijednost prikazanog i istodobno promovirati kulturnu ustanovu. Organizatori, s druge strane, nerijetko smatraju da su novinari zapravo žicaroši koji veći dio događaja provode za šankom i besplatan upad opravdavaju s par redaka temeljenih na predrasudama o izvođaču ili izvedbi. I jedni i drugi za svoje pozicije imaju pokriće – novinari u tradicionalnom doživljaju kulturne kritike kao edukativnog materijala koji je nekad znao izazvati i širi društveni odjek, a organizatori u činjenici da je kulturna kritika medijskim zasićenjem i wikipedizacijom degradirana do te mjere da danas gotovo da nema teksta ispod kojega korisnici ne ispravljaju faktografske bedastoće autora (unaprijed napisane recenzije da ni ne spominjemo).
No ako ovaj projekt uspješno ukazuje na činjenicu da se danas svatko voli nazivati kritičarom, što ćemo s ostalim gostima? Je li osobu koja je osvojila ulaznicu na radiju ili nekom portalu netko pitao želi li investirati u neki perspektivni bend i hoće li joj netko položiti račune ako žiri novac prikupljen u kasici-prasici kulturnog eura dodijeli nekom bendu koji joj se ne sviđa, ma kako kvalitetan bio? I je li baš svaki gost 'po defaultu' žicaroš koji ima poznanike u nekoj kulturnoj ustanovi ili se na popisima nalaze i oni koji su upad zaradili volontiranjem za tu istu ustanovu? Ova pitanja ideju, ma koliko bila zamišljena kao intrigantan crowdfunding projekt, reduciraju na socijalističku diverziju unutar kapitalistički upravljane kulturne institucije – nešto nalik samodoprinosu iz Jugoslavije, uz to da je tada obično prethodio referendum o posljedicama neke društvene akcije. Ovdje o svemu autonomno odlučuje kulturna ustanova, odnosno njezin tročlani žiri, koji će na pobjednike natječaja natovariti teret 'benda iz onog projekta', a samoj ustanovi imidž nekoga tko žica da bi se borio protiv žicanja.
Poigrajmo se, na koncu, s pretpostavkom kako bi 'kulturna kuna' funkcionirala kod nas, gdje alternativne kulturne ustanove i dalje pretežno zaziru od komercijalnog razmišljanja i oslanjaju se na bespovratne potpore, dok one mainstream orijentirane više ni u programskom dijelu ne bježe od koketiranja s estradom. Što bi rekao uvaženi gost 'Lisinskog', pripadnik establišmenta čija je spretna tajnica prevrnula planet da svom nadređenom i njegovoj +1 osigura besplatan upad za Mišu, kad bi mu ljubazno osoblje, umjesto za garderobu, zatražilo šaku kuna za komorni kvartet u nastanku? Vjerojatno bi zbunjeno prevrnuo džepove, rekao 'OK, što god' i udijelio te novčiće ni ne saslušavši kamo oni idu. Kod alternativaca i pratećih medija sigurno bi bilo bune, vjerojatno još jače i dramatičnije nego u Sloveniji, a vjerujemo da ni mladi bendovi ne bi previše zagrizli za takav natječaj, jer bi ga prokazali kao pokušaj institucionalnog petljanja u njihov proboj. Upravo takav utaboreni otpor prema inovativnim oblicima financiranja bilo kakvih ideja (unatoč svim njihovim manama koje smo utvrdili) ostavlja nas svjetlosnim godinama daleko od ostatka svijeta, u kojemu je Kickstarter upravo utržio prvu milijardu dolara, dok kod nas ekipa iz Ministarstva poduzetništva i obrta i dalje smatra da je to neka piramidalna shema
