Dragi Lastane!

U vremenima dok je 25. prosinca bio naizgled sasvim običan radni dan, svake bi godine po petero, šestero učenika iz mojeg razreda izostalo s nastave. Stigla zima, djeca se prehlade, visoka temperatura, što ćete, mala je osjetljiva, mali se srami nositi duge gaće... Svakojake su isprike roditelji izmišljali i nije im bilo jako neugodno što su vidjeli da diskretno nasmiješena razrednica zna da lažu, jer nema na ovom svijetu prehlade ('viroza', ne biste vjerovali, tad još nije postojala kao pojam!) koja već sutradan nestane kao rukom odnijeta. Jest, bilo im je neugodno ali, kažem, ne previše. Znali su da ih neće pitati za liječničku potvrdu i da će jednodnevni izostanak biti uredno opravdan.

Na Klaki, zagrebačkom radničkom naselju skladnih peterokatnica uokolo triju dječjih igrališta obrubljenih mladim brezama (pojam 'urbanizam', ne biste vjerovali, tad je još postojao!) kroz većinu se prozora tog dana moglo vidjeti prvo treperenje električnih lampica ovješenih po božićnim drvcima. Bor se kitio za katolički Badnjak, ni dana ranije, i skidao za pravoslavni, dva tjedna kasnije. Kad bi se doma objesilo zadnju kuglicu, išlo se na polnoćku. Okej, mi klinci uglavnom smo ostajali ispred improvizirane crkve (šuplje ali uređene katnice, s križem na fasadi prema dječjem vrtiću) u nizu obiteljskih kuća, pa štedljivo bacali 'piratice' koje je Gojkova stara (baš kao i levisice, rifle i US-topke) uredno švercala iz Trsta. Štedljivo, jer pravo gruvanje slijedi tek na Novu godinu, a malo tko je imao love za još petardi.

Moj stari, tih godina kovinotokar u OUR-u Čelik Zagreb, uredno je na stol u svojoj radionici za Božić stavljao polumetarski plastični borić (vjerojatno isto iz Trsta, tada toga kod nas nije bilo) s nekoliko kuglica, i nikad zbog toga nije imao nikakvog problema. Možda bi ih i imao da je bio u partiji, ali ovako – ništa.

'Sretan Božić', govorili su ljudi jedni drugima, onima za koje su znali da ga slave ili im, ako ga ne slave, neće ništa zamjeriti na dobrim željama. Ne ispod glasa i krišom, ali ne ni vičući.

A onda je došla viroza. Torbarski kapitalizam i komitetlijska demokracija odmah su nas krenuli uvjeravati da prije njih nismo smjeli slaviti Božić, kititi bor i ići na polnoćku. Da nismo smjeli slaviti ni Uskrs, ni ići na vjeronauk, pa čak niti na običnu misu, kamoli krstiti, pričestiti ili krizmati djecu. O zabranjenim vjenčanjima u crkvi da ni ne govorim, ma za to se odmah išlo na robiju, muški na Goli, žene na Grgura, nego šta, pa da... Kleru to licemjerje nije bilo nimalo mrsko, dapače, potvrđivala je Crkva u Hrvata (još jedan pojam koji se krenuo rabiti tek po dolasku viroze!) sve izmišljotine što su ih trubili dojučerašnji zakleti titoisti, unatoč onoj Osmoj, 'ne izreci lažna svjedočanstva'. Jer dvori od oniksa već su počeli rasti na obzoru.

Još dobro pamtim 31. listopada 1990.: tad sam prvi put u životu psovao dulje od minute, kao da sam na kakvom natjecanju, i stao tek kad sam se prepao da bi me, još premladog, moglo izdati srce. Te se večeri, naime, zaključujući glavni (tad još jedini) TV-dnevnik, voditeljica sa zlatnim križićem, šljašteće istaknutim podno bijela grla, drznula kroz osmijeh kazati: 'Sutra je Dan svih svetih, ne zaboravite obići grobove svojih najmilijih i zapaliti svijeću'. Pa majku ti ljubim, ti ne zaboravi, ti!!! (Slijedi minuta retroaktivne autocenzure, a onda nastavak).

Ti ćeš meni da ja ne zaboravim da su sutra Sisvete! Ti?!?

Nisam te večeri, naivac, mogao ni zamisliti da ta javna arogancija dojučerašnje uzorne članice SKH predstavlja tek startni hitac pretvorbe i privatizacije naših biografija, individualnih i kolektivnih. Ni na kraj pameti mi nije bilo da će toliki ljudi uistinu i povjerovati u to da nisu smjeli ono što su mogli, pa nas sve masovnije uvjeravati da, baš poput njih, ustrašenih karijerista ili naprosto karakternih šupčića, ni mi ostali do 1990. nismo mogli ono što smo smjeli.

Jedan od jačih simbola koje su ljigavci odmah krenuli rabiti u toj borbi protiv vlastite savjesti i vlastitih životopisa bilo je – čestitanje Božića. Dobro desetljeće i pol trajao je prešutni sporazum: ako vam netko zaželi 'Sretan Božić', taj je ili komunist, ili četnik, ili judeomason, ili sotonist, ako ne i štogod još gore od toga, možda čak i iz miješanoga braka. Pravi Hrvati i Hrvatice oduvijek su govorili "Čestit Božić", i nikako drugačije, barem se to zna! Jednog sam proljeća prije dvadesetak godina, čisto da isprobam kako to funkcionira, zaželio znancu, iskrenom katoliku, svojedobnom potpredsjedniku Osnovne organizacije Saveza socijalističke omladine SRH OŠ "Mato Lovrak" (znam to, jer sam ja bio predsjednik iste, unatoč borovima, ponoćkama i starome): 'čestit Uskrs!'. Pogledao me kao totalnu budalu koja se i dalje ne uspijeva snaći u stvarnosti, pa sad glumi da je naglo postao katolik veći od pape. Ma čestit je samo Božić – pisalo mu je u očima – a Uskrs je sretan! I Nova godina je sretna, i rođendan, ali Božić mora biti čestit!

'Valjan', dakle, 'onakav kakav treba biti' (provjerite na Hrvatskom jezičnom portalu) a ne sretan! Tko je vidio biti sretan na Božić?!

Kao porod naroda koji ne mari ni o kakvom racionalnom kontinuitetu, znao sam (zrilo se se, što ću) da će ta 'čestita' konvertitska pomodnost usahnuti još za mog života, ali nisam pomišljao da bi to moglo doći tako brzo. A evo, već danas, gotovo vam više nitko neće zaželjeti taj smiješni 'čestit Božić'. Dođe mi ga na momente čak i nekako žao, učini mi milo kad vidim što ga je smijenilo. I evo nas, napokon, pri povodu za cijelu ovu litaniju.

Od tridesetak prigodnih e-mailova koje sam zadnjih dana primio (usput: mahom u rubriku 'Junk mail', jasno, jer sam tek jedan od desetaka i desetaka primatelja iste čestitke) samo dva mi žele 'čestit Božić', četiri 'sretan', a svi ostali Božić uopće ne spominju. Samo nekakve 'sretne blagdane', nigdje Božića.

Da mi je tko rekao kako ću se i u jednom detalju složiti s tragikomičnom udrugom latinsko-infinitivno-jehovosvjedočkog naziva Vigilare ('Stražariti'), pozvao bih ga na piće, naručio nešto najskuplje i išuljao se ne plativši. Ali eto, i to se dogodilo: sa svoje kule stražare primijetili su i ti čudni svati, navodno katolici, te sve brojnije "sretne blagdane" i sve češće izostajanje lijepe, tepajuće, stare srpske, pardon, crnogorske, hoću reći bošnjačke, ups - hrvatske, riječi 'Božić'. Metode ukazivanja na tu pojavu budnim su stražarima, naravno – a kud će suza neg na oko? – inkvizicijske, gotovo nacističke: objavili su crnu listu tvrtki koje su svoje depersonalizirane, cirkularne, tobože čestitarske spam-e-mailove, s apstraktnim 'blagdanima' umjesto konkretnog 'Božića', slale poslovnim partnerima i svima ikad memoriranima u e-adresaru. Kao da bi im najradije, jedino zbog tako sročenih čestitki, na lomači spalili kompletne uprave, ili ih barem, po hitnom postupku, uhitili i transferirali u radne logore za preodgoj.

Pa ipak, ponavljam, slažem se u ovoj temi s osnovnom tezom te marginalne nakupine pretencioznih bukača: da, fakat nije u redu da Božić, pa još i tako upadljivo, blijedi na suvremenim blagdanskim čestitkama, nestajući s njih kao da nikome nije bitan. Pogotovo u državi gdje se svaka budala ponosno diči svojom pripadnošću statističkoj katoličkoj većini. Katolik sam slučajno, bezvjernik sam potom postao svjesno i namjerno, ali ipak mi je žao tog Božića, nije mi fer to što mu rade...

Dragi Lastane, jesam li zato jugonostalgičar kao i ta opskurna udruga?

Tvoj zabrinuti
Renato

ODGOVOR:

Dragi Renato,

nema razloga za zabrinutost. U vremenima iz prvog dijela tvoga pisma, sigurno se i toga sjećaš, postojale su dvije vrste prosinačkih čestitki. Na jednima je pisalo 'Sretan Božić i Nova godina', a na drugima samo 'Sretna Nova godina'. Tvoji su roditelji kupovali ponešto od obje vrste i, kao i svi drugi, znali kome će kakvu slati. Kako i sam primjećuješ, turbulentno je bilo u međuvremenu i svašta se novog nadogađalo, ali ključnu se stvar ipak nisi sjetio spomenuti: internet! Odnosno – elektroničku poštu. Vidiš, danas više gotovo nitko ne kupuje, ne ispisuje rukom i ne šalje poštom te papirnate čestitke, jednu po jednu, u kuverti s markom, pomno pazeći kome će kakvu poslati. Reci i sam, koliko si takvih čestitki primio ovog prosinca u svoj kućni poštanski sandučić?

Vrijeme leti i mijenja se u letu brže nego ikad prije. Dok ga pokušavaju uhvatiti, ili barem načas zaustaviti, ljudi danas šalju e-mailom jednu te istu čestitku stotinama primatelja, i poznatih i nepoznatih, sve u jednom hipu. Danas postoji tipka "Pošalji svima", koja učas rasprši identični sadržaj i vjernicima, i inovjercima i bezvjercima. Posao koji bi nekad trajao mjesec dana, sad traje samo nekoliko sekundi, jer vrijeme leti dok mi samo hodamo. A kako nam elementarna pristojnost, srećom, još nije zabranjena, tako ljudi šalju čestitke kakve nijednoga primatelja ne mogu uvrijediti ili povrijediti. Tragajući za nečim neutralnim, a ipak primjenjivim u novodobnoj e-kategoriji 'Pošalji svima', dosjetili su se da Božić zamijene 'blagdanima' i – kraj priče. Ne brini, oni uživo i dalje govore 'Sretan Božić' (samo blesani i dalje koriste 'čestit') ali ovako im je samo praktičnije i brže i univerzalno disperzivnije.

Za udrugu, pak, koju spominješ, nikad prije nisam čuo, tako da ti o njoj ništa pametno ne znam reći.

Sretan ti Božić i cijela ti se 2015. pretvorila u jedan veliki blagdan!

Tvoj Lastan.