S obzirom da se mnogi vjerojatno neće složiti, odmah na početku treba reći - bez ikakvog okolišanja ili nepotrebne suzdržanosti - kako su ovogodišnje Povorke ponosa u Splitu (9. lipnja) i Zagrebu (16. lipnja) bile veliki uspjesi LGBT aktivizma, ali i sveukupnog hrvatskog društva, pa dijelom i nove vlade. Riječ je, nema sumnje, o vrlo različitim uspjesima, koji u sebi kriju i određene probleme koje treba analizirati, ali i splitska i zagrebačka Povorka ponosa su pokazale da je takav, ulični i javni, pristup borbi za ravnopravnost LGBT osoba ključan i nezamjenjiv, bez obzira što još uvijek iritira dobar dio hrvatskih građana, pa i veći dio homoseksualne populacije.

Između ostaloga, činjenica da Povorke ponosa smetaju nekim ljudima snažno govori u prilog njihovom održavanju, baš zbog toga kome i zbog čega smetaju. Bilo bi potpuno besmisleno izaći na ulice i prosvjedovati za ravnopravnost LGBT građana Hrvatske na način koji bi odobravali raznovrsni (auto)homofobi: od onih koji smatraju da se gejevima i lezbijkama treba ukinuti mogućnost slobode okupljanja, pa sve do homoseksualaca koji, na ovaj ili onaj način, glume heteroseksualnost i koriste sve njene društvene privilegije, licemjerno iz svojih klimatiziranih ormara njurgajući protiv izmišljenih 'kontraefekata', a ustvari zabrinuti za to što njihov oportunizam, kukavičluk i snishodljivost gube društveni primat i kurentnost u odnosu na slobodu, ponos i otvorenost novih LGBT generacija.

Dobar posao policije u Splitu

Split Pride je svoje drugo izdanje doživio i preživio bez nasilja, čime se pokazalo da kad vlada hoće – policija može. Činjenica da je druga splitska Povorka ponosa prošla mirno ujedno je retroaktivna potvrda kako su u pravu bili svi oni koji su prošle godine oštro kritizirali policiju Tomislava Karamarka, tada još nestranačkog ministra unutarnjih poslova a danas šefa opozicije, čija je serija propusta dovela do prolijevanja krvi na Rivi. Ranko Ostojić se zato pokazao kao sposoban ministar policije, koji razumije vječno prijeporan položaj državnog monopola sile nad svojim građanima, pa se njegovi organi reda mogu pohvaliti dvostrukim uspjehom: niti je itko od sudionika niti itko od protivnika Povorke ponosa završio povrijeđen, što je znak pametno obavljena policijska posla.

A to da nasilja nije bilo ujedno je i najveći uspjeh Split Pridea, od kojeg se u njegovom drugom izdanju i nije trebalo očekivati da drugi najveći hrvatski grad ekspresno izliječi od homofobije. U javnom se diskursu prečesto zaboravlja da su društveni procesi stvar godina, pa i desetljeća, tako da je mirni Split Pride predstavljao još jedan korak naprijed Hrvatske u borbi za LGBT ravnopravnost. Zato je potpuno deplasirana izjava Kontrine vrhovnice i jedne od organizatorica Sanje Juras o 'licemjernoj vladi', jer Kukuriku-vladu je u Splitu predstavljalo pet ministara.

Jednako tako što nema potrebe obrazlagati zašto je, potpuno zasluženo, na Zagreb Prideu gradonačelnik Željko Kerum pobijedio u izboru a homofoba godine, jer je njegova štetočinska gradska vlast u vezi splitske Povorke ponosa još jednom pokazala da ne razumije osnove hrvatskih zakona, o njihovoj primitivnoj homofobiji da ne govorim. Naravno, Split nije Željko Kerum, daleko od toga, što su serijalom fantastičnih tekstova u vezi Povorke ponosa pokazali Boris Dežulović (homofrend godine, kojemu sam i ja dao svoj glas za antologijski tekst o 'gnjidama'), Ante Tomić, Jurica Pavičić i mnogi drugi, kao i svi heteroseksualni podržavatelji koji su, zajedno sa svojim LGBT sugrađanima, marširali od Đardina do Rive.

Nejasna vizija budućnosti Split Pridea

Dugoročni problem Split Pridea i njegovih organizatora (a to su udruge Kontra, Iskorak i feministkinje iz Domina, potonje jedine iz Splita) jest što za održivu promjenu nije dovoljno jednom godišnje prošetati gradom. Ovogodišnji je najavni program Split Pridea bio neprimijetan, na temu nitko nije obratio pažnju, a organizatori su komunikaciju s javnošću sveli na par priopćenja i jednu press konferenciju, što jednostavno nije dovoljno.Ništa bolja nije bila ni komunikacija s LGBT zajednicom preko foruma i društvenih mreža. Upitno je i koliko upliva na Split Pride ima lokalna LGBT zajednica, te postoji li ona uopće i kako je izgraditi. Upitno je što organizatori nisu još artikulirali nikakvu viziju Split Pridea, i onoga što se njime postiže, a da to nije projektističko-birokratski govor o 'potrebama zajednice' (koje?!), 'senibiliziranju javnosti' i sličnim sintagmama ispražnjenim od pravog značenja. Upitno je i što su financije Split Pridea netransparentne, što raznim homofobnim teoretičarima zavjere nudi municiju, a i nespojivo je s demokratskim vrijednostima LGBT pokreta, među kojima je i otvorenost. Upitno je i zašto se među govornicima na Rivi našlo najmanje Splićana, dok su govore držali vojvođanski pravobranitelji (?!) i nizozemske euro-parlamentarke.

Povorka ponosa u Splitu zasad je postavljena na takav način da nema jasnu budućnost, pa je ključno da se organizatori ozbiljnije pozabave spomenutim, kako opet ne bi došlo do debakla kojim su Iskorak i Kontra 2005. zamalo uništili zagrebačku Povorku ponosa. Kako je pamćenje hrvatske javnosti (a i LGBT zajednice) kratko, treba podsjetiti da su se Iskorak i Kontra posvađali kao organizatori zagrebačkog Pridea, koji je onda Iskorak naprasito otkazao i počeo tvrditi da ga uopće ne treba ni biti. Nadam se da slična sudbina ne čeka za koju godinu i Split Pride, kao i osipanje podrške koje je obilježilo zagrebačke Povorke ponosa od njihovog drugog do šestog izdanja (kada su organizaciju preuzeli aktivisti nepovezani s Kontrom i Iskorakom). Bilo kako bilo, ove sumnje netko treba izraziti, pa ću preuzeti ulogu đavoljeg odvjetnika.

Ipak, sve to ne znači da Split Pride nema veliko društveno značenje i budućnost, kao i da su njihovim pokretanjem Kontra, Iskorak i Domine učinili važnu stvar, nego da se traži drugačiji i bolji pristup organizatora, koji bi morali pokazati da su naučili na svojim prošlim greškama. Tako je i jedna od najljepših stvari u vezi Split Pridea nastala mimo njih, a to je okupljanje koje se isti dan dogodilo u Rijeci. To je prvi puta u Hrvatskoj povijesti da su heteroseksualni građani ove države samoinicijativno izašli na ulicu podržati svoje LGBT prijatelje, susjede, kolege, braću i seste, sinove i kćeri, što je potencijalno prijeloman događaj koji je zaslužio mnogo više pažnje.

Totalni trijumf Zagreb Pridea

Kada je pak riječ o jedanaestom Zagreb Prideu, najvažnija stvar u vezi njega koja je ostala prilično nezabilježena u javnosti jest činjenica da je po prvi puta u hrvatskoj povijesti LGBT zajednica direktnim donacijama u iznosu od 15 tisuća kuna podržala djelovanje aktivista. Naime, taj iznos je Grad Zagreb u svojem spornom natječaju uskratio ionako uvijek skromnom budžetu Zagreb Pridea (unatoč tome što je stručno vijeće projektne prijedloge Zagreb Pride Udruženja ocijenilo najvišim ocjenama), te su se organizatori obratili LGBT zajednici za pomoć. I ona je došla, u donacijama od 20 do 1000 kuna, što svjedoči o vjerodostojnosti Zagreb Pridea, čiji se transparentan pristup financijama i ovako isplatio. A ni PR-gaf s najavnim spotom, o kojem sam već pisao, nije ispao nikakav problem.

Nadalje, ove godine se dogodila i velika smjena generacija među aktivistima Organizacijskog odbora Povorke ponosa, pa su ovogodišnji aktivistički teret većinom iznijeli 'neki novi klinci', koji zaslužuju da ih se spomene imenom i prezimenom: Zvonka Barbir, Dora Bilandžić, Mariana Cerovečki, Damir Hršak, Mario Malčak, Daniel Martinović, Maja Mrzaj, Luka Nimac, Ivan Novosel, Luka Pervan, Toni Petković, Nada Topić Peratović, Svjetlana Vukić, Luka Vukobratović i Nikola Zdunić, te dvoje 'veterana' Marko Jurčić i Matea Popov. Svi oni itekako imaju razloga za zadovoljstvo zbog najveće zagrebačke Povorke ponosa (četiri tisuće ljudi!), ujedno s najmanje policije ikada, i bez nasilnih incidenata vrijednih spomena.

Trebalo je desetak godina - a naročito je veliki skok naprijed učinjen od 2007. do danas - da Povorka ponosa u Zagrebu postane uobičajen događaj, s kojim se ne moraju svi složiti ali poštuju temeljno pravo slobode okupljanja LGBT zajednice. No, Zagreb Pride je postigao i mnogo više od toga, stvorivši samosvjesnu i ponosnu LGBT zajednicu, većinom mladih ljudi, kojima ne pada na pamet svoj život provesti u ormaru. Svaki i svaka od njih su sjemenke budućih velikih duštvenih pomjena koje će Hvatsku dovesti do ravnopravnosti LGBT osoba. U zagrebačkoj Povorci ponosa se tako moglo vidjeti mnogo mladih LGBT osoba, ali i njihovih roditelja i prijatelja, sve zajedno ushićene i ponosne dok su po paklenoj vrućini šetali centrom grada, uz odličan soundtrack s pokretnog zvučnika. Ljudi su se priključivali Povorci i usput, a prolaznici su aplaudirali. Bilo je predivno.

Sve u svemu, totalni uspjeh, ali koji nije došao preko noći, nego je rezultat nekoliko godina ozbiljnog aktivističkog rada Zagreb Pridea.