Kontriranje stavova oko uvođenja fiskalnih blagajni na tržnice očito nije samo pitanje punjenja državnog budžeta. Niti se samo radi o problemu takozvane zelene mafije, švercane robe i lažnih obiteljskih gospodarstava. Točno je da rumeni i čisti obrazi malobrojnih kumica često služe kao paravan za svakojake malverzacije i organizacijske propuste. No jednako tako je točno da naredbodavni ton fiskalnih vlasti ne pridonosi rješavanju niti izdvojenih problema, poput oporezivanja dobiti, a kamoli važnijih pitanja koje muče gradske tržnice. Naprotiv, ona daje naslutiti nerazumijevanje socijalnog i povijesnog konteksta iz kojeg su tržnice nastale i koji je još uvijek razlog njihove posjećenosti.

Upravo uslijed nerazumijevanja takvog socijalnog i kulturnog aspekta tržnice, graja oko fiskalizacije potvrđuje naše poimanje gradskog javnog prostora i upućuje na našu nesposobnost da vlastitu potrebu za njim uspijemo izgovoriti i imenovati.

Voajeri na placu

Jer ako čovjek nije mali proizvođač (nakupac, placer ili na bilo koji drugi način izravno i egzistencijalno povezan sa tržnicom), neće mu biti lako argumentirati i objasniti šarm zagrebačkog Dolca. Vrlo je vjerojatno je da će, baš kao i naši gradonačelnici, upravitelji gradskih tržnica i kritičari fiskalizacije, svoje konačno retoričko uporište pronaći u njihovoj turističkoj i promidžbenoj funkciji. Baš kao da je potvrda njihove vrijednosti i svrsishodnosti artikulirana kroz mrtvu prirodu na fotografijama turista.

Vrhunac ironije predstavlja nečiji argument da je i sama pokojna barunica Thatcher za vrijeme svoje posjete Zagrebu, navodno istaknula Dolac kao ljupki primjer hrvatske kulturne autohtonosti. Kud baš Thatcherica da spašava Dolac? Žena koja će po svemu što je govorila i radila ostati zapamćena upravo po svojoj nesposobnosti da razumije obrasce društvenosti. Taj otpor prema socijalnoj imaginaciji, nešto što se u 70-tima doimalo kao prolazni kapric novih liberala, za 50 godina se pretvorilo kognitivnu deficijenciju urbanog čovjeka. On samome sebi sve manje zna razjasniti ulogu tržnice kao javnog prostora, ne zna objasniti zašto mu je Gajev trg u Osijeku ili splitski Pazar egzistencijalna potreba onkraj puste konzumacije.

Tko se još sjeća dalekovidnog Preloga koji je u halabuci socijalističke urbanizacije skromno i lucidno govorio o izgubljenom gradu i tvrdio da je nemar prema javnom prostoru najveća samoobmana industrijaliziranog i urbaniziranog čovjeka. Upravo bi nas je taj nemar mogao dovesti u stanje mladog japanskog cara koji prostor Dolca doživljava posredstvom zaslona na mobitelu. U stanje onih koji više ne sudjeluju u socijalnom iskustvu nego skupljaju njegove sličice, poput socijalnih pornografa.

Ministarstvo financija ili Ministarstvo kulture

Iako se ovakav horizont može činiti predalek, pesimističan i pojednostavljen, nije nepraktično podsjetiti ga se u trenutnoj prašini koju je uskovitlala Linićeva metla. Ako se složimo da tržnica nije samo poprište ekonomske razmjene nego je mjesto brojnih socio-kulturnih transakcija, onda se mijenja konfiguracija snaga. Što ako spor, barem na značenjskoj razini, nije samo u nadležnosti Ministarstva financija nego i Ministarstva kulture? Ili, ako se podsjetimo da Grad, taj stoljetni kolektivni mozak, zna da se ispod asfalta današnjih tržnica nalazi kaldrma srednjovjekovnog trgovišta, fiskalizacija tržnica se može tumačiti i kao svojevrsno silovanje njegovog slobodnog kraljevskog statusa pa je to možda još uvijek pitanje grada i građana.

Ovakav prijedlog ne kompolicira problem, nego ga možda upravo pojednostavljuje uspostavom prioriteta i redoslijeda rješavanja. Fiskalna disciplina ne smije ugroziti delikatan socio – kulturni ekosustav gradskih središta.

U jeku američkog i europskog trenda gdje upravo male lokalne tržnice oživljavaju oronula i polunapuštena gradska središta, u vrijeme kad su se i u nas pojavile inicijative za ponovno oživljavanje starih tržnica kroz različite oblike neformalne razmjene, donijeti brzopletu i definitivnu odluku bez razmatranja svih posljedica bila bi opasna samoobmana.