Nedavno su u Zagrebu boravili francuski novinari koji su radili veliku reportažu za Tetu, najpoznatiji tamošnji gej časopis, o tome što ulazak u Europsku uniju znači za našu LGBT zajednicu, a među sugovornicima na tu temu sam se našao i ja. Unatoč vječno kritičkom stavu, veći sam dio razgovor s Francuzima proveo navodeći brojne primjere poboljšanja situacije za LGBT osobe u Hrvatskoj, odnosno ponajviše Zagrebu, u čemu je doista značajnu ulogu proces približavanja Uniji, bez kojega – primjerice – sigurno ne bi imali tako dobar i u praksi primjenjiv Zakon o suzbijanju diskriminacije. Iako je na Balkanu pomodni refleks žaliti se kako su stvari grozne i postaju sve gore, kada je riječ o pravima LGBT građana i građanki Hrvatske, protekle su godine bile vrijeme značajnog napretka, te nisam imao namjeru francuskim čitateljima ponuditi sliku Lijepe naše kao isključivo mračne, nasilne, homofobne države, nego sam se namjerno usmjerio na sve pozitivne aspekte društvenih promjena, kojih doista nije malo.

No, spletom ne baš iznenađujućih okolnosti našao se par Hrvata koji je francuskim novinarima pokazao i primitivnu stranu Hrvatske, u roku od jedne minute autentično pokazavši kako to izgleda homofobija kod nas. Bila je nedjelja kasno poslijepodne, dan zagrebačkog prosvjeda protiv ćirilice (?!), kada smo se čovjek kojeg volim i ja našli s francuskim novinarima ispred HNK, koji su nas željeli na toj lokaciji fotografirati za svoju reportažu. Tražili su da se ponašamo kako bi se i inače ponašali u javnosti - što u osnovi znači da se nismo držali za ruke, ljubili ili pretjerano grlili. U jednom smo trenutku sjeli pored Zdenca života i polako dopustili da nam se isprepletu prsti, ali se hrvatska stvarnost vrlo brzo umiješala u ovaj trenutak nježnosti. U blizini su sjedila dvojica srednjovječnih muškaraca s konzervama jeftinog piva u rukama i brojnim šahovnicama na odjeći, koji su počeli dobacivati: 'Vidi ih, kao žene! Pederi! Pa zar vas nije sramota!' U trenutku smo morali odlučiti hoćemo li nešto odgovoriti tim primitivnim homofobima, što bi možda izazvalo i fizičku agresiju s njihove strane, na koju smo doduše odavno spremni uzvratiti jednakom mjerom. Pitali smo poluironično francuske novinare hoće li biti na našoj strani ako nas homofobi napadnu, no oni su savjetovali da jednostavno odemo, što smo ubrzo i učinili, praćeni s još par sočnih homofobnih uvreda.

Istospolna ljubav na udaru homofoba

U pitanju je bio paradigmatski trenutak, kakav su doživjeli ili kakvog se opravdano plaše svi istospolni parovi u Hrvatskoj, trenutak u kojem si svakakav ljudski škart uzima za pravo procjenjivati tuđu ljubav, uskraćivati joj pravo na izražavanje, komentirati je pogrdno ili čak ići fizički uništiti. Uostalom, u medijima proteklih mjeseci najviše praćen homofobni napadi u Zagrebu su se dogodili baš gej i lezbijskim parovima, čiju je ljubav netko uzeo sebi za pravo smatrati bolesnom i tu bolest 'izliječiti' svojim stisnutim šakama. I to je širi društveni kontekst u kojem se u Hrvatskoj događaju ljubavne priče LGBT osoba, uvijek pod prijetnjom nasilja okoline, odbacivanja od strane obitelji, nejednakog tretmana na radnom mjestu i pregršt drugih vanjskih prepreka kojih heteroseksualni parovi nisu ni svjesni, niti većinom mogu zamisliti da im se dogode. O bračnim pravima da ne govorim.

Paradoksalno je što se od homofoba može redovito čuti kako pederi nisu sposobni za ljubav, nego samo za jebanje (iz čega se može iščitati i određena vrsta zavisti heteroseksualaca koji bi više seksa ali ih žene smatraju odbojnim pa ništa od toga), da bi se istovremeno od strane tih istih homofoba učinilo sve da se ljubav dva muškarca ili dvije žene onemogući, ponizi i ugrozi. Može se i unutar LGBT zajednice čuti taj autohomofobni stereotip, koji bez problema demantira realnost, a rezultat je toga što su neki homoseksualci povjerovali heteronormativnoj propagandi o tome kakvi bi trebali biti. Meni se čini baš suprotno – s obzirom na to koliko je stigmatizacija istospolne ljubavi i diskriminacija LGBT osoba u Hrvatskoj, broj gej i lezbijskih ljubavnih parova, uključujući i one u dugogodišnjim vezama, koje poznajem inspirativno je velik. Ljudi se vole iako ih mnogi nitkovi mrze.

Već godinama su u ljubavnoj vezi i dvojica prijatelja koje sam sredinom ožujka posjetio u Parizu, gdje žive oko tri godine. Tamo su zahvaljujući svojem izvrsnom akademskom uspjehu (jedan je na doktoratu iz francuske književnosti a drugi iz molekularne biologije), s time da razlog odlaska iz Hrvatske nije bio tek nastavak obrazovanja, nego i potrebe da se živi jedan normalan, pa i dosadan život. Dosta im je bilo toga da ih se napada na ulici, da se ne mogu kad požele poljubiti, da se njihova ljubav umanjuje i ne dobiva poštovanje kakvo zaslužuje, da – iako godinama zajedno u stabilnoj vezi – nemaju nikakva prava niti zaštitu države. Obojica su prošli one Povorke ponosa na koje su letjeli Molotovljevi kokteli, osjetili su i često ravnodušnost heteroseksualne okoline na diskriminaciju kojoj su izloženi, hrvatska im je policija, nakon što su ih napala trojica homofoba, ispostavila prekršajnu prijavu za remećenje javnog reda i mira. Ukratko, u Hrvatskoj im se zbog toga što se vole i što su zajedno većinom događalo nešto loše. Njihovim odlaskom u Pariz oni su samo dobili, a hrvatsko je društvo izgubilo dva vrhunska stručnjaka u nastajanju ali i dva savjesna građanina koji su bili i aut i ponosni mnogo prije nego je to postalo većinski poželljno u Zagrebu. Hoće li se vratiti u Hrvatsku kada završe svoje doktorate ne znam, ali znam da obojica zaslužuju bolje od onoga što im trenutno ovo društvo nudi. No nije važno, jer ako Hrvatska njih ne treba, oni nju trebaju još manje.

Zašto je i mimimum ljudskosti nedostižan homofobima?

Nevjerojatne su prepreke koje se pred istospolnu ljubav postavljaju u našem društvu. Neki pristaju na to da pred javnošću glume prijatelje ili cimere, neki se nadaju da će možda jednoga dana za nedjeljnim ručkom biti mjesta i za njihova partnera/icu. Neki kriju koga vole od vlastitih roditelja, jer im prijeti najstrašnije iživljavanje pod egidom roditeljske ljubavi ako bi se saznalo. Neki se ne usude nikada u javnosti podragati, a oni koji se usude mogu očekivati šaku u zube. Neki na poslu paze da pričaju neodređeno o spolu osobe koju vole, neki se moraju natezati sa bezobraznim susjedima koji si uzimaju za pravo suditi ljubav dvije odrasle osobe. Neki se, iako se ne skrivaju u javnosti, ipak refleksno trznu kad ih partner/ica zagrli, jer su već naučili prvo pogledati na sve strane prije nego se odluče na javno izražavanje nježnosti. Neki su se uvjerili kako je jako vulgarno ljubiti se u javnosti jer im je to uskraćeno pa je lakše proglasiti cijelu stvar nevažnom ili nepristojnom nego se suočiti s vlastitim strahom i autohomofobijom. Neki su razdvojeni državljanstvom ali nemaju nikakvu mogućnost osobu koju vole dovesti živjeti u Hrvatsku. Neki su pak uvjereni da ljubav nije za njih niti su za nju sposobni, što je vjerojatno najveća tragedija rođenja, odrastanja i života u homofobnoj sredini.

No, koliko god sve moguće prepreke bile ispunjene homofobnom mržnjom i sitničavosti, malograđanskim i katoličkim terorom, te prijetnjom nasiljem i poniženjem koja visi nad svakim istospolnim parom u Hrvatskoj, ljubav se u velikom broju slučajeva ispostavlja snažnijom i moćnijom. Ne sumnjam kako će se u budućnosti cijela nacija prigodno raznježiti kad na TV-u vidi dvoje staraca koji su desetljeća proveli u vezi i bili jedno drugom podrška i inspiracija, te pustiti suzu za te simpa dedeke ili bakice koji se, eto, vole.

Ipak, iskrenije bi u tom trenutku bilo zapitati se jeste li učinili nešto da im, bespotrebno, svojim primitivizmom zagorčate život, jer ako ste u ovom trenutku heteroseksualni Hrvat ili Hrvatica, onda najvjerojatnije ne činite ništa da podržite i afirmirate ljubav gej parova. U redu, ali bi minimum ljudskosti bio ne činiti ništa što tu ljubav ugrožava. Minimum ljudskosti je, doduše, u svemu što se tiče homoseksualnosti u Hrvata za većinu i dalje nedosanjani san. Zapravo, pokazati minimum ljudskosti prema LGBT osobama i parovima je mnogima – najstrašnija noćna mora.