Živim u ne odveć velikom gradu, k tome i na lokaciji s koje gotovo sve što mi treba mogu obaviti pješice, tako da mi jedan spremnik benzina često potraje i cijeli mjesec dana. Svejedno, svakog utorka pratim vijesti o promjenama cijena motornih goriva - znate ona kratka priopćenja što uvijek završavaju zaključkom kako je do korekcije došlo zbog kretanja cijene naftnih derivata "na mediteranskom tržištu".

Budući da je uglavnom svaki put riječ o pojeftinjenjima, sitnim, ali ipak pojeftinjenjima, ekonomski nevježa u meni svaki put se sjeti elementarnih, nepromjenjivih zakona ponude i potražnje, pa se zapita - čekaj malo, kako je to moguće? Ako je potražnja veća od ponude, cijene rastu. A ako je obrnuto, ako ponuda nadmašuje trenutne potrebe tržišta, cijena robe će neko vrijeme stagnirati, a onda se smanjivati, sve dok potražnja (uslijed sve veće dostupnosti robe) ne počne rasti. E, onda se karte nanovo dijele.

Ne znam što naftaši točno podrazumijevaju pod pojmom "mediteransko tržište", ali nešto mi govori da uz obale Mediterana nikad nije vozilo više automobila i kamiona nego sad, da Sredozemljem nikad nije plovilo više brodova i da ga nikad nije nadlijetalo više aviona, što civilnih, što vojnih. Također, na obalama Sredozemnog mora (južnim i istočnim) i u njihovim zaleđima nikad nije ispaljeno više raketa pogonjenih kerozinom. Potrošnja naftnih derivata je enormna, dakle - potražnja je sasvim sigurno veća nego ikad u povijesti motorâ s unutrašnjim izgaranjem.

S druge strane, nigdje se u zadnjih godinu-dvije nije pisalo o podjednako enormnom porastu proizvodnje nafte i derivata joj, ponude koja bi bila toliko povećana da bi cijene na tom, je li, "mediteranskom tržištu", mogle konstantno padati. Usitno, ali ipak padati. Onda mrvu porasti, pa sljedećeg tjedna opet pasti. Takvih vijesti nema, vjerojatno zato što se ništa slično nije ni dogodilo.

S treće pak strane, redovito se piše i govori o tome kako se ISIS (ili ISIL, IS, Daesh, kako vam drago - zapravo, sasvim uzgred, čudno je da naši objasnidbeni stručnjaci još nisu propisali "IDIS" kao jedinu ispravnu hrvatsku inačicu tog akronima) najvećim dijelom financira prodajom nafte iz nalazištâ pod svojom kontrolom, navodno za manje od trećine stvarne tržišne cijene barela. I dok se nisu vojno aktivirali Rusi, dnevna zarada od toga bila im je, procjenjuje se, oko tri milijuna dolara, da bi potom pala na "samo" milijun. Svakog dana.

Koje vam pitanje, kao krajnjem potrošaču te nasušne robe s "mediteranskog tržišta", pod uvjetom da ste misleća jedinka, prvo mora pasti na pamet? Naravno: tko kupuje tu naftu? A onda krene niz: tko je taj kupac do kojeg ona nesmetano stiže nekim neznanim kanalima, da bi je on potom preradio i prodavao po cijeni povoljnijoj od aktualne tržišne? Kako plaća ISIS-u, kojim kanalima, taj milijun dnevno? Je li dio već avansno plaćen, možda onim oružjem kojim je Zapad (uz hrvatsku pomoć, ne smećimo s uma) opskrbljivao svakoga tko bi mu na nevještom engleskom rekao: "I mene sam za protiv Asada, moj brat Ramiz također!"? Gomila se pitanja tako naniže, ali ključno je ono početno: tko to kupuje naftu od ISIS-a i tko je plasira na "mediteransko tržište" znajući da je ISIS-ova i ne hajući za to nimalo, jer mu svaki uloženi dolar donosi barem dva?

Vi i ja to ne znamo, ali biste li se kladili na to da taj podatak, baš poput nas, ne zna baš nijedna obavještajna služba na svijetu? Ni nakon ovoliko proteklog vremena, niti pored ovolike muke koju na plećima u Europu donosi nepregledna kolona prognanih i izbjeglih?

Sve do pred neki dan činilo mi se apsolutno nezamislivim da i zbog čega u životu dignem palac uvis Putinu, ali eto, svašta se čovjeku dogodi. Putin je, što ću - a još malo izravnije i njegov Kosigin, Lavrov - diplomatski prešutjevši devet desetina onoga što zna, kazao da ISIL-ova nafta do "mediteranskog tržišta" stiže preko Turske. Pričalo se i pisalo prije toga da ta nafta odlazi mahom u Irak, gdje ju neki tamo Mahmut u priručnoj rafinerijici, kolibici iza aščinice, prerađuje za vlastite potrebe, ali nema na cijelom svijetu toliko nekih tamo Mahmuta koji bi svakog dana mogli i stigli na taj način ušićariti po milijun dolara, kamoli po tri! Ne, najkraći je put do "mediteranskog tržišta" upravo preko sirijsko-turske granice, mjestimično prolaznije i od one hrvatsko-hercegovačke iz devedesetih.

Žalosno je, prežalosno, to što su se Putin i Lavrov sjetili spomenuti taj detalj tek nakon što su im Turci nad jednim trbuščićem unutar svojeg zračnog prostora srušili borbeni zrakoplov i u smrt poslali jednog od dvojice članova posade. Da taj avion nije srušen, tko zna dokad bismo čekali da netko prvi put spomene, makar i samo u nedovoljno jasnoj aluziji, krucijalnu stvar: tko od ISIL-a kupuje naftu?

A i nakon što je to sugerirano, priča je promptno preusmjerena na nagvaždanja o mogućem Trećem svjetskom ratu, o nikad dosanjanom apokaliptičnom sukobu NATO-a i Rusije, a pljačkaši, šverceri i preprodavači su ostavljeni da si i dalje šutke, kriomice, uzajamno namiguju preko stola. Eto pravog izazova za sve Anonymouse i njima slične (jer nijedna vlada ili međunarodna koalicija, iz njima znanih razloga, neće to učiniti): identificirati, locirati, hakirati! Izblesirati račune svih koji od ISIL-a kupuju i nama preprodaju krvavu naftu! Trag novca sigurno postoji, nemoguće je da se sve te milijunske transakcije obavljaju gotovinom, u torbama, iz ruke u ruku. Pa nije ISIL Monika Mamić!

Sve dok se javno ne obznani, nedvosmisleno i diljem svijeta, tko sve ovo vrijeme kupuje naftu izravno od bliskoistočnih koljača nakljukanih bliskozapadnim sintetičkim drogama, i dok ga se ne kazni bez puno okolišanja, svi ćemo mi na "mediteranskom tržištu" zapravo biti kolateralni ratni profiteri.