Koja je tajna zdrave kose Meghan Markle? Ovim ubodom ravno u glavu današnjeg konzumerističkog metaverzuma beogradska arhitektica i umjetnica Ana Đurić zvana Konstrakta jasno definira okvire svoje popkulturne diverzije što se, uz pomoć Eurosonga, uspjela proširiti iz regije na cijeli svijet.

Nekoliko dana nakon što je rijetko viđenim suglasjem žirija i publike pobijedila na izboru za Eurosong u Srbiji, Konstrakta je – a kako drukčije nego viralno – dominirala trendingom globalnih društvenih mreža. Newsweek i još nekoliko svjetskih medija popušili su foru da je tema pjesme 'kosa Meghan Markle', community manageri holivudske megazvijezde Zendaye uglavili su je na playlistu koju ponajveća tastemakerica milenijalaca kurira za Spotify, a istog tog dana – 7. ožujka – Konstraktin video je globalno – hej, globalno! – bio 14. najgledaniji na YouTubeu. Nitko još prije mjesec dana ni u snu nije mogao predvidjeti da će dvanaestogodišnja djeca u zagrebačkim školskim dvorištima modulirano mumljanje Jale i Bube zamijeniti usnulom recitacijskom mantrom 'umetnica mora biti zdrava'.

Redizajn Eurosonga

Tu odmah treba razbiti prvi mit koji kulturnjaci i promatrači iz regije uporno perpetuiraju. Eurosong više nije lakoglazbena trash priredba, već pravi poligon za kreiranje zvijezda u kojemu se miješaju sofisticirana produkcija, viralnost, geopolitika i – konstatirajmo to konačno – ne više tako drugorazredna glazba. To što je vi ne slušate stvar je vašeg osobnog izbora, no pogledajmo objektivne parametre.

Zadnja dva pobjednika natjecanja – Nizozemac Duncan Laurence i Talijani Måneskin probili su magičnu granicu od milijardu streamova. Potonji talijanski šminkerski rokeri u međuvremenu su odradili rasprodanu europsku turneju u arenama, a sljedeći singl 'I Wanna Be Your Slave' doveo ih je na vrh svjetskih top ljestvica s dvije pjesme istovremeno, što je, od svih sudionika Eurosonga, dosad postigla jedino Celine Dion. Ma koliko ih smatrali pozerima ili revivalistima natapiranog sweet metala s kraja 80-ih, Måneskin su hrpu klinaca navukli na gitare, rock i njemu svojstven glamur, što je utjecaj koji se ne može osporiti.

Triptih zaostalih zabluda

Drugo prevladavajuće čitanje Konstraktine diverzije u kulturnom, pa čak i političkom miljeu još je problematičnije. Naime pjesma 'In Corpore Sano' za potrebe Eurosonga izrezana je iz trodijelnog high concept performansa po imenu 'Triptih'. Riječ je o inteligentnom i neskriveno pretencioznom kulturnom proizvodu koji vrlo preciznim, pomaknutim humorom dekonstruira vrijednosti suvremenog društva aplicirane na izumiruću srednju klasu, omiljenu muzu razočaranog i ciničnog balkanskog umjetnika.

Temeljem intelektualnog backgrounda Ane Đurić (arhitektica i glazbenica iz beogradskog kulturnog miljea) te sadržaja 'Triptiha' inzistira se na tome da je Konstraktin sustav vrijednosti 'naš' te se slavi njezina pobjeda kao pobjeda 'nas' nad 'njima'. Pod 'njima' apstraktno se misli na estradu, a konkretno na sve ostale sudionike srpskog izbora za Eurosong, strpane u isti koš.

Tu su kontroverzni folk boem Aca Lukas, prisilno polugola pop zvijezda Sara Jo, pa i predsjednica žirija Neda Ukraden, postavljena tamo direktno s liste Vučićeve Srpske napredne stranke, koja Konstrakti kao glas estradne savjesti jedina nije dala ni boda. Neki u Srbiji idu čak toliko daleko da Konstraktinu pobjedu entuzijastično vide kao nagovještaj Vučićeva poraza na izborima.

Konstrakta izvrće igru, ali unutar zadanih pravila

I dok kulturnjaci i progresivci zdvajaju nad referencama na performanse Marine Abramović i oduševljeno skaču na suptilnu socijalnu kritiku 'nemam knjižicu', Konstrakta sva blazirana i šokirana vlastitom pobjedom dijeli intervjue i pojavljuje se na javnoj televiziji okružena plesačima u narodnim nošnjama. Prepucava se s Acom Lukasom oko toga tko je kome trebao prati noge, dobacuje komplimente po mrežama sa Sarom Jo, koju je za zeru ostavila ispod 'cenzusa', i općenito ispunjava zahtjeve estradnog mainstreama na svaki mogući način.

Jer to su pravila igre za pobjednike Eurosonga, ista i za nju kao za Måneskin i za Conchitu Wurst, pa na kraju krajeva i za hrvatsku predstavnicu Miju Dimšić, koju domaća popkulturna klika nemilice satire kao dobro umreženu plagijatoricu Taylor Swift – čak i da jest tako, po čemu je na Eurosongu plemenitije i 'kulturnije' posuđivati od Marine Abramović nego od Taylor Swift? Konstraktina privlačnost je u tome što izvrće igru, ali unutar zadanih pravila – kao kad Laibach nastupi u Sjevernoj Koreji, u pozadini snimajući strogo kontroliran dokumentarac, a publika odabrana na sjednici centralnog komiteta partije oduševljeno plješće stranim umjetnicima koji podižu kulturni ugled zemlje.

Ili, à propos optimističnih prognoza za postvučićevsku budućnost u Srbiji - kao kad Možemo! pobijedi na izborima u Zagrebu, a progresivna društvena klika sjati se na slavlje u Muzeju suvremene umjetnosti udahnuti vjetar promjene, e da bi nekoliko mjeseci kasnije, plaćajući odvoz smeća po novim, 'pravednijim' tarifama i solidarno cinkajući susjede, shvatila bolnu istinu koju nam Konstrakta pametno servira – da bi rušio establišment, prvo moraš postati dio establišmenta, a to se plaća, nekad novcem, nekad ugledom. Ili, prevedemo li to na Konstraktin jezik – da bi 'umjetnica bila zdrava', ako 'nema knjižicu', mora sama sebi plaćati zdravstveno osiguranje. A zaraditi za zdravstveno preko Eurosonga više nije tolika sramota.