I vi spadate među one koji su se u srijedu zgražali nad ponašanjem u Saboru? Hm, možda je vrijeme da malo temeljitije porazmislite o tome što uopće očekujete od tih tamo ljudi i, potom, gdje su korijeni vaših zabluda o njima. Što vas je navelo na pomisao da svi ti 'uvaženi' napučitelji 'visokog doma' doista žele trezveno i argumentirano tražiti najrazboritija rješenja za zakone koji će se jednako odnositi na sve građane ove države? Otkud vam to? Pa zar vam ni 27 godina nije bilo dovoljno da naučite?!

Meni je, kad smo već kod tog broja, bilo baš 27 u osvit nove ere parlamentarne demokracije i rađanja Republike Hrvatske. U to sam doba i ja, kao vi danas, mislio da će sve biti otprilike onako kako piše u zastupničkoj prisezi, ali već i dobrano prije tridesete shvatio sam da stvari tako ne funkcioniraju nigdje, a ponajmanje u parlamentarnoj demokraciji novorođene Republike Hrvatske. Skopčao sam vrlo brzo da se frajeri fajtaju samo dok su TV-kamere uključene, a čim se crvena lampica ugasi - nestaje sve te čarolije. Do maločas zakrvljeni protivnici, ako bi se i nastavili svađati (zalazio sam u to vrijeme u Sabor, otud znam), činili bi to za šankom internoga kafića, u stilu 'Ovu ja plaćam!'; 'Ne, ne, ti si prošlu rundu!'.

Griješilo se i prije, najviše propustom  

Bilo je i u to doba incidenata: netko će se možda sjetiti kako je Ivan Bobetko bacio aktovku na zastupnika Tanjgu (ne pamtim mu ime) za govornicom, ili kako je Šime Đodan nekome opsovao 'boga kusavoga', ili kako je Vice Vukojević za neki dokument iz Sarajeva rekao da si ga oni tamo mogu 'nataknuti na obrezenjaka'... Bilo je toga i kasnije, sve ovo međuvrijeme.

Griješilo se i riječju i djelom, nešto manje mišlju, a ponajviše propustom. Pun buke i bijesa što ne znače ništa, rekao bi Macbeth - takav je Hrvatski sabor, bio i ostao. Jer i konstruiran je prije 27 godina tek poput stroja za izglasavanje većinskih zakona i inih odluka po nalozima aktualno najjače stranke i njezine vlade. Mimo tog dizanja ruku na zapovijed, Sabor služi jedino kao pozornica za verbalne i proceduralne doskočice, kitnjasta bina s koje nas razni Tome uvjeravaju, Jude ljube, a Petri nam prisežu odanost. U pauzama između uzajamnog doskakivanja i nadmudrivanja, oni dižu ruke i donose - ne zato što tako i sami misle, nego zato što im je tako rečeno iz vlade ili središnjice, a tu nema rasprave - međusobno neuskladive zakone, izmjene i dopune zakona te dopune izmjena i dopuna zakona.

Zato i jest moguće da su 2017. neke kazne i dalje zakonom propisane u njemačkim markama, iako se DEM ni u Njemačkoj ne koristi već 15 godina. Na primjer, radi to Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira (a zacijelo nije jedini, pretražujte sami ako vam treba, meni se gadi) kojega je izmjene i dopune vlada poslala u saborsku proceduru još 2012., ali i dalje ne stiže na red za raspravu. Mala digresija: u tom zakonu markama se kažnjava čak i onoga 'tko na javnome mjestu uništi, ošteti ili omalovažava domaći novac u optjecaju', i to kaznom od 50 do 250 DEM-ova. Kužite to? Ja, recimo, nekako 'omalovažim' kunu (naime, 'domaći novac u optjecaju'), a sudac mi rebne kaznu u valuti koja odavna nije u optjecaju, dodatno obezvređujući i omalovažavajući oštećenu stranu, naime, kunu!?

Pa eto, ako remećenje javnog reda i mira i dalje kažnjavamo prema zakonu iz 1994., tko nam brani da se pri ukidanju saborskog istražnog povjerenstva za Agrokor pozovemo na Zakon o istražnim povjerenstvima iz 1996.? To što je taj  neusklađen s (u međuvremenu višekratno mijenjanim i dopunjavanim) Zakonom o kaznenom postupku, to nema veze. To što je sintagma 'sudski postupak' u proceduralnom smislu onda značila nešto bitno drugačije nego danas, to je nebitno.

Bit će toga još, ne brinite se

Bitno je samo da se novi zakoni donose bez temeljite analize potencijalnog učinka na druge važeće zakone, pa je zauvijek moguće pozivati se na onaj koji ti trenutno više odgovara. Tako to, dragi moji, fercera još od 1990., a vjerojatno će i sljedećih 27 godina. Da li zbog gluposti ili s namjerom, ili pak u razornoj kompozitnoj mješavini obiju sastavnica - svejedno je, jer jednako je sve to poražavajuće, ponižavajuće i obeshrabrujuće. Da ne kažem omalovažavajuće.

Kad bi bilo obrnuto, kad bi, recimo, vladajući inzistirali na tome da povjerenstvo nastavi s radom i čačkanjem po Agrokoru, a oporba se tome žestoko protivila, taj zakon iz 1996. vrlo bi stručno proglasili zastarjelim i neprimjenjivim na novonastale okolnosti, unatoč formalnoj pravosnažnosti. I čiča-miča, gotova je priča. Ovako su, pak, krajnje niskim podlostima (mislim ponajprije na potajno obavještavanje saborskih stručnih službi i pozvanih svjedoka da ne dolaze na sjednicu istražnog povjerenstva) isprovocirali ružne, bijesne i bučne, na momente i primitivne reakcije kompletne frustrirane oporbe, a funkciju predsjednika Sabora, druge osobe u državi, sveli na marionetu s jednim puknutim koncem.

U vrijeme dok završavam komentar, iščekuje se još buke i bijesa na Markovu trgu. Ali ne brinite i ne nervirajte se: i dalje to neće značiti ama baš ništa.